Kada sam prije četiri godine dobila mandat u Skupštini, jedno od meni najčešće postavljanih pitanja bilo je kako je biti žena u politici? Iskreno, nemam pojma. I za vrijeme studiranja sam radila razne poslove i danas se bavim različitim stvarima, ali nikada ne radim kao žena.
Da me to često nisu pitali, ne bi mi ni palo na pamet da se radi kao muškarac i da se radi kao žena. Mislim da se ovakvi stavovi grade još u najranijem djetinjstvu, u miljeu u kojem odrastate i svakako u skladu sa primjerima koji su oko vas dok se formirate kao ličnost. U mom odrastanju su se znala pravila, šta se to smije, a šta ne. Obaveze su bile jasne, znalo se šta je prihvatiljivo, ali se nikada nije osvrtalo na činjenicu da sam žensko.
Sad, sa ove distance, nažalost uviđam da je to u 21. vijeku privilegija, a ne pravo. Zato sam „spustila loptu“ kad su mi oni koji se bave problematikom ravnopravnosti polova, ali i svakodnevni primjeri iz sigurnih kuća, ukazali na to da su problemi bitisanja žena u porodici i na radnom mjestu svuda oko nas.Često izazovem gnjev ako kažem da mi je potpuno svejedno piše li ispred mog imena odbornik ili odbornica i da na takve ispravke ne bi trebalo trošiti novac. Mnogo bitnije je vratiti se na sam početak, na onaj uzrast kada djeca upijaju i kada im stvari postaju bliske ili ne. Namjerno kažem djeca, a ne djevojčice i dječaci. Da bi se usadile prave vrijednosti, mi vaspitavamo osobe. Osobe koje znaju razliku između dobrog i lošeg, osobe koje moramo naučiti da svaka priča ima dvije strane i da na osnovu ponuđenog sami donose svoje mišljenje.
Da me to često nisu pitali, ne bi mi ni palo na pamet da se radi kao muškarac i da se radi kao žena. Mislim da se ovakvi stavovi grade još u najranijem djetinjstvu, u miljeu u kojem odrastate i svakako u skladu sa primjerima koji su oko vas dok se formirate kao ličnost.
Kultura življenja, rekla bih. Slogan „glasajte za žene“ mi takođe nije jasan. Ako neko za mene treba da glasa samo zato što sam žena, hvala mu, ali mi taj glas ne treba. Svjesna sam da su kampanje ovakve vrste potrebne, ali smo valjda i svi skupa svjesni da često izazivaju kontraefekat. Stalno i uporno isticanje da treba da dobijemo ovo ili ono samo zato što smo žene nas automatski stavlja u podređen položaj. Dakle, nismo to zaslužile trudom i radom, nego prosto rođenjem.
Pitaju me i kako se muškarci u politici odnose prema meni kao prema ženi. Pa, ne odnose se. Ne postavljam se kao žena, nego kao osoba. Radim i nemam vremena da razmišljam šta li to oni misle o tom što je žena u svijetu politike. Takvi što me možda vide samo u kuhinji (a nemam problem s tim da budem u kuhinji), a ne u Skupštini, na poslu ili u životu uopšte su za mene ljudi koje ne doživljavam.
Znate onaj osjećaj kad neko izjavi za kompletan narod da je genocidan? Ili da za dvadeset godina braka nikad nisu imali nijednu svađu? To su ljudi koje jednostavno ne shvatam ozbiljno. Zato nikad ne dobiju priliku da razmišljam o tom šta to oni misle o tom što sam ja u svijetu politike. Imam mnogo važnijeg posla.
Često izazovem gnjev ako kažem da mi je potpuno svejedno piše li ispred mog imena odbornik ili odbornica i da na takve ispravke ne bi trebalo trošiti novac. Mnogo bitnije je vratiti se na sam početak, na onaj uzrast kada djeca upijaju i kada im stvari postaju bliske ili ne. Namjerno kažem djeca, a ne djevojčice i dječaci.
Da zaključimo, nijedna kampanja, nijedna kvota i nijedno javno „mi smo žene“ nam neće pomoći ako odgajamo generacije kompleksaša.
Kompleksaša koji kasnije postaju muževi, očevi, svekrve, komšinice, nevažno da li su pitanju muškarci ili žene. Neostvarena osoba ostaje takva u bilo kojoj kvoti. Sve nakaradne pojave danas žive svojim primjerom.
Žive i postaju normalne i prihvatljive: diploma za novac, uspjeh bez pokrića, književnici bez duha, isfrustrirani učitelji sreće… Ne pričaju nam da su takvi, samo žive i prihvaćeni su.
Možda da njihov dobitni sistem okrenemo u svoju korist?
Kako je biti žena u politici? Iskreno, nemam pojma.