Ako govorimo o razvodu braka, to umije da zaboli. Jako. Tu negdje oko srca, a onda se i želudac zgrči. Razmišljate o ljubavi koja vas je spojila, nedaćama kroz koje ste zajedno prošli, problemima koji su vam se u nekom momentu činili veliki kao kuća. A prebacili ste ih preko leđa.
Svađe. Da, svađali ste se. Glasno. Da čuju komšije, da čuje kvart. I mirili se isto tako burno. I odjednom došli do nekog kraja kada više ne ide. Jer, sve je to život.
Tako je život i razvod braka. Ali neki od nas se pretvaraju u prave zvijeri.
Dokaz tome je i nedavna situacija porodice Nađ. Jelena, bivša supruga fudbalera Alberta Nađa, optužila ga je za zlostavljanje. Novinarima je, tri godine nakon razvoda i kada se sportista već drugi put oženio i dobio dijete, ispričala detalje tuča, a onda govorila i o silovanju. Govorila je i o neisplaćenim alimentacijama. Dugovanjima na sve strane. Upitnom već sutrašnjem danu.
Novinari, dokazane zvijeri, danima su razvalačili ovu priču pod oznakama „šokantno“ i „skandal“, a ono što je trebalo da bude bolna ispovijest za nauk drugima, dobilo je sasvim drugi pravac. Sve je šou i sve je scena, a reflektori su bili upereni u glavne aktere. Rubrike namijenjene ovoj priči više nisu bile „žena“, „porodica“, društvo“, već „scena“ i “šoubiz”. Činilo se da javno prepucavanje nema kraja. Sve ovo čitalo je i četvoro djece iz jednog i drugog braka i ponovo proživljavalo i saznavalo detalje veze.
Ima li kraja štriku na koji kačimo prljav veš?
Svađe. Da, svađali smo se. Glasno. Da čuju komšije, da čuje kvart. I mirili se isto tako burno. I odjednom došli do nekog kraja kada više ne ide. Jer, sve je to život. Život je i razvod braka. Ali neki od nas se pretvaraju u prave zvijeri.
O nasilju svakako ne bi trebalo da ćutimo. Postoje načini da o njemu progovorimo. Da ispričamo i te detalje, da kroz sistem uradimo ono što je moguće. A moguće je mnogo toga, ne i sve. Iskustva razvedenih roditelja to govore. Trebalo bi da znamo kada da stanemo, ne zbog nas. Već isključivo zbog djece.
„Razvod braka je visokostresan događaj, u životu djece pogotovo. Nažalost, veoma često se dešava da najveće žrtve razvoda jesu oni koji bi trebalo da budu najzaštićeniji – ta ista djeca. Faktor koji najviše utiče na to kako će dijete da prebrodi razvod jeste postojanje i intenzitet konflikta između roditelja prije, tokom i nakon razvoda. Najkraće rečeno – što je konflikt između roditelja dublji, agresivniji, dugotrajniji i što su djeca više uključena u njega, bilo kao sudije, mirotvorci ili žrtvena jagnjad, to će psihološke posljedice po djecu biti dublje i dugotranije“, kaže banjalučka psihologinja Zoja Kovačević.
Psihološke posljedice slika su i odnosa djeteta sa oba roditelja, ali i sposobnost roditelja da tokom razvoda u prvi plan stave potrebe mališana. Djeca sve ovo mogu uspješno da prebrode, ali ako iza njih stoje roditelji koji komuniciraju i sarađuju kao roditelji.
„Podjednako pate i dječaci i djevojčice, ali se razlikuje način na koji ispoljavaju patnju. Dječaci su skloniji svađalačkom i agresivnom ponašanju, pa čak i delinkventnom, dok djevojčice patnju uglavnom zadržavaju i pate kroz depresivnost, poremećaje obrazaca jela i spavanja, glavobolje, bolove u stomaku“, navodi Kovačević.
O nasilju svakako ne bi trebalo da ćutimo. Postoje načini da o njemu progovorimo. Da ispričamo i te detalje, da kroz sistem uradimo ono što je moguće. A moguće je mnogo toga, ne i sve. Iskustva razvedenih roditelja to govore. Trebalo bi da znamo kada da stanemo, ne zbog nas. Već isključivo zbog djece.
Najčešće psihološke reakcije na razvod su:
- poricanje (pogotovo kod male djece, često se izražava kao pričanje izmišljenih priča o tome kako su bili negdje sa oba roditelja, kao se tata vratio kući i slično)
- osjećaj napuštenosti (dijete poistovjećuje sudbinu braka sa svojom sudbinom)
- preokupiranost detaljima razvoda (ovo može da bude bizarno i opterećujuće za roditelje, važno je zadržati mjeru i pružiti djetetu isključivo one informacije koje su primjerene za njega i njegov uzrast)
- depresija (ispoljava se kroz letargiju, poremećaj sna i ishrane, povlačenje od socijalnih odnosa, napade histerije ili agresivnosti, čak i samopovređivanje)
- regresija na ranije stadijume razvoja (ponovno vraćanje na pelene, traženje dude, tepanje i slično)
- pretjerana zrelost (kada dijete ispoljava ponašanja zrelije od svog uzrasta i preuzima na sebe uloge odraslih članova porodice, zauzima zaštitinički stav prema roditeljima ili mlađoj braći i sestrama)
- preokupiranost pomirenjem roditelja
- osjećaj krivice (dijete duboko vjeruje da je ono krivo za razvod roditelja, da je samo bilo bolje, da je više slušalo, ovo se ne bi dogodilo, ovo osjećanje krivice može da ima dugoročno negativne posljedice po dijete)
- Ekting aut (odnosno izbacivanje emocija u spoljnu sredinu kroz agresivno ili delinkventno ponašanje, probleme u školi)
Da bi cijeli ovaj period prošao što bezbolnije za one za koje smo odgovorni najpotrebnije je da im se obezbijedi osjećaj sigurnosti, osjećaj da su voljeni i da neće biti napušteni, da će njihove potrebe biti zadovoljene, obezbijediti im određeni kontinuitet i svesti promjene u svakodnevnom životu i rutini na najmanju moguću mjeru, te im poslati vrlo jasnu poruku da ona ni na koji način nisu kriva za razvod roditelja.
Djeca sve ovo mogu uspješno da prebrode, ali ako iza njih stoje roditelji koji komuniciraju i sarađuju kao roditelji.
Informišite ih. Zajednički im objasnite šta se dešava i šta mogu da očekuju. Teško je, ali i veoma važno da roditelji u tom razgovoru budu smireni i iskreni, ali i da doziraju informacije zavisno od uzrasta djeteta i njegovog interesovanja. Važno je da te poruke roditelji usaglase, da zaborave na prljav veš ma koliko povrijeđeni bili. Jer, to je u najboljem interesu djeteta.
Zapravo, ne zaboravite na sopstvenu psihičku stabilnost i kvalitet odnosa sa djetom. Ako niste u stanju da se prilagodite situaciji, nije sramota pitati i zatražiti pomoć rodbine ili stručnjaka. Nije ovo pokazivanje slabosti, već način da svom djetetu pokažete da traženje podrške nije kukavičluk, već psihička zrelost.
Razvod braka je bolna, ali u današnje vrijeme vrlo česta situacija. Potrudite se da sve vas manje boli. Djecu pogotovo. Vi ćete frustracije izbaciti svađom, male glave će to proživjeti kako samo one znaju. I neće im biti lako. Zapravo, biće im teže nego vama. Razmislite. I čuvajte djecu kao zjenicu oka.
