Nedavno je do mene došla jedna vijest. Ne bilo kakva! Jedna od onih vijesti koje ćeš zauvijek pamtiti, i svaki put kada je se sjetiš, sjetićeš se i gdje si bio i šta si tačno u tom trenutku radio.
Ja sam stajao u redu u banci… dobro, lažem, bio sam na kauču kod kuće sa svojom ljub… dobro, listao instagram profil random malodobne žene, šta sad! Zvoni telefon, stiže poruka od prijatelja. Otvaram nerado, “Boško opet posl’o sliku da vidim kako krmad napreduje.” Kad ono, članak “Glasa” sa naslovom “Autoput Banja Luka – Doboj će se zvati 9. januar”.
“Jebote! Daj plajvaz, osjećam kako riječi naviru!”
Nekoliko sati kasnije, u znoju lica svog, porodio sam tekst ispod.
Povratak u budućnost
U trenutku kada točkovima stupiš na neki od malobrojnih novoizgrađenih puteva u Bosni i Hercegovini, državi koja je odmah po rođenju priključena na aparate za preživljavanje, tvoj automobil postaje “Delorean” i nastaju poremećaji u kontinuumu prostor-vrijeme.
Faktički (da, FAKTIČKI) se voziš kroz vrijeme. U prošlost, da budem precizniji. Pazi sad te ironije: kliziš autoputem “9. januar”, i ako se voziš dovoljno dugo, proći ćeš kroz tunel “1. mart”! Ako to nije dokaz da se istorija ponavlja i groteskno šali sa nama, ne znam šta jeste.
Ti nazivi valjda služe da odmah sebi staviš do znanja da se u ovom bućkurišu od države uvijek nalaziš u 1992. godini. Čisto da se ne bi iznenadio kad stigneš u Sarajevo (ideš iz Banjaluke, znači da u Sarajevo ideš samo do Ambasade SAD po vizu za “Work&Travel” ili radiš u “zajedničkim institucijama”) i uđeš u jednosmjernu ulicu “Zelenih beretki.”
Serem, a? “Imaš li kalendar, momčino”, čujem Bogdana kako se sprda iz zadnjih redova. Nije, Bogdane. Sve što trebaš uraditi da shvatiš da si u sred ’92. je da samo nakratko skreneš pogled sa skupih predizbornih puteva. Videćeš čemer, smrt i jad, što kaže pokojni pjesnik.
Vidjećeš pokojne industrijske gigante koji se nisu pomjerili ni makac od 1992. Pomjerio se samo pokradeni inventar iz njih. Vidjećeš rupe od metaka po fasadama. Vidjećeš mrtvace i ranjenike. Hodaju, ali su mrtvi i ranjeni – vjeruj mi na riječ.
Evo, evo, da udarim brigu na veselje. Narod traži veselo.
Imamo mi, vjerovali ili ne, još jedan autoput! Vodi ka Evropi! Naravno, govorim o ono malo muke prema Gradišci, jedinstvene u svijetu po mnogo čemu.
Pored toga što ima uklete naplatne rampe koje smo skupo platili zbog tuđeg javašluka (neki i glavom), i pored toga što putarinu plaćaš na ulazu (2,5 KM, išao ti 10 ili maksimalnih 30 kilometara), ovo je možebitno jedini autoput koji završava – nigdje.
Susjedne Hrvate živo zaboli pička da grade sa nama most koji je, priznaćemo, jako važan kada hoćeš preći rijeku.
Nego, imam ja jedan prijedlog.
Hajde da sjednemo zajedno, vlast i kreativci, i da se dogovorimo kako da konačno počnemo koristiti potencijal govana u kojima živimo. Prvi ću, nije mi problem. Imam jednu ideju koja (po mom mišljenju, a sad neka me sofra ispravi ako nisam u pravu) jako uspješno spaja: autoput Banja Luka – plićak u Savi… pardon, Banja Luka – Gradiška, mlade i perspektivne ljude, bolju budućnost i ekstremne sportove.
Koncept je jednostavan. Trebaju nam mladi ljudi (do 35 godina, Omladinski savjete Republike Srpske!) koji žele da žive i rade. Nadležno ministarstvo nek raspiše konkurs (khm, khm), a možemo i iscimati Red Bull za neke pare (oni vole te ekstremne gluposti). Po principu javno-privatnog partnerstva, kako samo mi to znamo.
Sama igra ide ovako
Mladi, iz svih krajeva naše zemlje ponosne, hvataju zalet od kuće, sve sa koferima. Uključuju se na autoput u Banjaluci i jure do Gradiške, u kojoj je postavljeno veliko zaletište (kao na skijaškim skokovima).
U suštini, pokušavaju da preko Save preskoče u Evropu. Možemo manifestaciji čak i dati funky naziv “Skok u Evropu”. (Da preduhitrim, nit’ je Kroacija neka Evropa, nit’ je Evropa više neka Evropa – samo osluškujem puls omladine!)
Stvar postaje još zanimljivija! Kako bi ova manifestacija u potpunosti mogla oponašati svakodnevnicu, u čamcima (kojih nema dovoljno za Civilnu zaštitu) raspoređenim duž obale će sjediti:
- Predsjednici entiteta, trojica predsjednika države, predsjednici skupština, kantona i ostalih kućnih savjeta,
- Ministri svih nivoa sa svitom od vozača, pomoćnika i savjetnika,
- Univerzitetski i drugi nastavnici,
- Izabrani radnici “sa budžeta” koji sjede u kancelarijama, iako su odavno zreli za penziju,
- Vršnjaci takmičara zaposleni po partijskoj, rodbinskoj, krevetskoj ili kakvoj drugoj šteli,
- Ostali (prijedlozi na tviteru).
“Šta će ti silni ljudi raditi u čamcima?”, pita se Bogdan, već umoran od ove alegorijske kobasice.
Pucati. Iz pištolja, pušaka i zolja, iz ručnih i nožnih bacača. Iz praćaka. Pucati na omladinu koja želi da živi, radi i razmnožava se. Sve u namjeri da im se spriječi da prodišu. Sve standardno i ništa drukčije nego inače.
Tako ćemo imati ovaj svakodnevni jad i čemer, samo će ga prenositi Eurosport 2 u full HD rezoluciji! Čisto da se stvar zaokruži, neka program vode Milan Kalinić i Zmaj od Šipova.
Valjal’?
