Ovaj tekst je klišeiziran, predložak koji je u njemu je već mnogo puta korišten i, sve skupa, autoru je jako neprijatno što ga je napisao.
(Bazirano na istinitoj priči.)
Počnimo
Bila je 1971. godina, po malo čemu zanimljiva u svijetu. Generalni utisak napretka civilizacije koji je trajao od sredine ’50ih godina, počeo je da jenjava. Lazar, dvadesetpetogodišnji apsolvent prava iz Banjaluke, odlučio je da za simboličnu naknadu i izbjegavanje vojnog roka postane zamorčić doktora Borisova, čuvenog fizičara sa beogradskog Voždovca.
Doktor i njegovi saradnici su bili jugoslovenska naučna avangarda i bavili su se traženjem rupa u kontinuumu prostor-vrijeme. Ukratko, pravili su vremeplov i igrali se Boga.
Lazar je, dakle, bio dobrovoljac, prvi putnik kroz vrijeme u istoriji čovječanstva, ako sve prođe kako treba. Bio je 9.11.1971. i doktor Borisov je kao njegovu destinaciju namjestio isti datum, samo 45 godina kasnije. Prema predviđanjima naučnika i pisaca naučne fantastike, već u 2000. će biti letećih automobila, kućnih robota-pomoćnika, a svijet će živjeti bez ratova, gladi, žeđi, bolesti ili neke nejednakosti među ljudima.
Kako su se samo zajebali.
Drugi junak ove priče je tridesetčetvorogodišnji Bogdan, vječiti brucoš Elektrotehničkog fakulteta i nesuđeni filmski reditelj. Živi sa majkom, nezaposlen. Veliki ljubitelj trilogije “Gospodar prstenova”. Bračno stanje: Vladan Desnica.
Bogdan, ne sluteći ništa, sjedi u svom dvorištu i gleda malodobne žene na instagramu. Odjednom, u njegovom dvorištu se otvara portal. Čitao je na “I fucking love science” o putovanju kroz vrijeme, i dobro zna je šta je pred njim. Uzbuđen je. Jako svjetlo prestaje da sija i pred njim se pojavljuje mladić.
“Zdravo”, progovori nesigurno Lazar, gledajući u Bogdana. Bio je malo zbunjen i ošamućen. Jebiga, ne putuje se svaki dan 45 godina u budućnost.
“HEJ!”, uzbuđeno mu je odgovorio ovaj. “Zdravo! Dobro došao u 2016!”
“Hvala.”
“Hoćeš kafu?”
“Ehej, može”, reče sada malo manje zbunjeni Lazar.
“Hoćeš Jakobs, Nes klasik ili Milku?”
“Ha?!”
Bogdan se nasmija od srca. “Ahahaha… Ajde, napraviću tursku.”
Uz kafu, nastaviše razgovor.
“Nemoj pogrešno da me shvatiš, hvala ti na gostoprimstvu, ali ja sam trebao da se ovdje nađem sa nekim drugim. Doktor Borisov je rekao da će me njegovi saradnici čekati u budućnosti. Gdje su?”
“Ne znam, prijatelju. Ovo je moje dvorište. A o tom tvom doktoru su prije par godina pisale novine, kažu da je nešto mutio sa privatizacijama kad su mu otkazali finansije za ovaj projekat i da sad živi na Kipru…”
“Slušaj druže, ’ajde ti mene odvedi do Izvršnog vijeća, imam neke važne papire za njih. Trebam dokazati da je putovanje kroz vrijeme moguće!”
“Nema više, prijatelju, Izvršnog vijeća. Sad se to zove Vlada. Imaš državnu, entitetsku, kantonalnu Vladu…”
“Šta pričaš ti, druže? Kantoni? Da nije Jugoslavija u međuvremenu postala Švicarska?!”
“Druže, nema više drugova, to ti govorim. I ne, nismo postali Švicarska ali jesu mnogi naši postali Švicarci.”
“A?!”
“Ma da te ne smaram sad, vidjećeš kad dođu na ljeto sa rentakarovima, sa svojim modnim i muzičkim ukusima. Šta me gledaš tako? Nema, bolan, više Jugoslavije.”
Lazar se onesvijesti. Bogdan ga poli vodom. Zatim mu je održao čas istorije, tema: kraj XX i početak XXI vijeka. Onda se Lazar ponovo onesvijestio. Onda ga je Bogdan ponovo polio vodom. To se ponavljalo nekoliko puta.
Zatim su, kad se ovaj pribrao, prešli na svakodnevne stvari. Bogdan je na svom telefonu pokazivao Lazaru sva čuda modernog svijeta.
“Vidiš, ovo ti je ajfon. Posebno je popularan među omladinom, a naročito ga vole hipsteri.”
“Ko su hipsteri?!”
“To ti je jedna grupa među mladima. Nose karirane košulje, izgledaju kao da su beskućnici, a na sebi imaju garderobe u vrijednosti od 1000 maraka. Muškarci uglavnom nose brade…”
“Ali kako mogu, kako idu u vojsku sa bradom.”
“Hahahahahaha”, razveseli se Bogdan. “Muzika.”
Pa mu pusti ovo:
“Aaaa, GASI GASI GASI, šta je to?!”
“To ti je sad popularno. Čekaj, evo jedna domaća.”
“Ugasi, molim te!”
“Dobro, dobro. Idemo brzo dalje. Noćni život.”
“Zašto ova kafana ima volovski točak na zidu?”
“To ti je konoba, ili etno-restoran, to je baš popularno ovih dana. Znaš ono, karirani stolnjaci, ludilo, svi smo boemi…”
“Ova djevojka izgleda kao da su je izujedale pčele…”
“To se, druže moj, zove estetska hirurgija. A ona je, inače, najpoznatija modna blogerka u Banjaluci?”
“Šta je to?”
“To je žena koja se oblači, pa se slika, onda postavlja te slike na ovo čudo i onda ljudi gledaju šta je moderno. A imaš više vrsta blogova. Ja imam svoj, pišem BAŠ o svemu: o politici, sportu, psihologiji…”
“Ne bih nikad pogodio da si tako školovan čovjek…”
“Ko? Ja? Ma kakav. Sve što znam, naučio sam na internetu, kao i svi.”
“Pa čitaš li knjige?”
“E, imam ogromnu kolekciju e-knjiga na hard disku, ali znaš kad nikako ne stižem…”
“Aha. A ko je ovo? Jadnica, mora da je hormonski poremećaj.”
“To ti je Božo Vrećo.”
“Jel to muško?!”
“Aha. Interpretator sevdalinki, baš popularan. Dobro pjeva, samo niko nije znao za njega dok nije počeo oblačiti haljine. Baš je nedavno napisao i knjigu.”
“Pjevač? Daj zajebavaš?!”
“Ozbiljno. Sad je to tako – ne moraš biti pisac da bi pisao. Danas svi znaju pisati. I to je super, zato što smo svi istovremeno i kritičari. Komentarišemo jedni drugima blog postove u pauzama slikanja selfija i lajkovanja slika iz šoping ture u Beču.”
Bogdan dobi neki čudan grč na licu, pa nastavi.
“Mislim, ne samo u pisanje, svi se razumijemo u sve. I svi smo snažni individualci. Žene su osnažene, muškarci se ne stide reći da imaju kremu za lice. Svi smo stabilni mentalno. Bavimo se jogom. Neustrašivi smo i divlji. Brzo nam sve dosadi. Iznervira nas Kockica, pa trubimo dva dana. Digne nam živac Nobelova nagrada, pa nas popusti sutradan. Jedemo nemasno, organsko i bezglutensko. Kafa je bez kofeina. U kafanama se ne puši, uskoro se neće ni pričati. Generalno smo svi jako srećni i hoću samo jednu stvar da te pitam:
ZNAŠ LI KAKO DA SE VRATIŠ UNAZAD DA IDEM I JA SA TOBOM U SUPROTNOM ĆU SE UBITI?!
