Kada govorimo o ženama u medijima, neizostavno ime svakako je izvršna producentkinja N1 televizije. Žena koja bez kompromisa traži onu jednu, a po njenom mišljenju, jedinu istinu u medijima. Svjesna da svojom pameću postiže sve i da muškarci nisu ti koji trebaju davati ili osporavati prava žena. Ona je ta koja se svakodnevno potvrđuje kao osoba, sebi, a i drugima. Žena koja je rođena da bude liderka. Suzana Stambol.
Žene u medijima. Na koji način su predstavljene, a na koji zastupljene? Početna tačka ovog rada bila je traženje žena na rukovodećim mjestima. Čak je i sam Google na upit direktorice RTV servisa, rekao: „Mislite li direktori?“ Kako gledate na njihov položaj?
Pa, procentualno je više žena u medijima, novinarki. Iskreno, taj posao iziskuje žrtvu, a žene su uvijek spremnije žrtvovati se. Smatram da su upornije, marljivije, odgovornije, savjesnije, spremnije na odricanja u svakom poslu, posebno ovome. Bez namjere da na bilo koji način potcijenim muškarce. Uopšte ne smatram da nas to što smo žene isključuje iz ove vaše priče u uvodnom pitanju. Isključivo sam svojim referencama zaslužila sve u svojoj dosadašnjoj karijeri. I zasluživaću, sigurna sam i dalje. Nisam nikada imala ikakvu prepreku zato što sam žena. Ipak smo mi taj jači pol.
Dugogodišnja ste novinarka i urednica. Radili ste na BHT1, bili ste urednica vijesti, magazina i dijaloških emisija. Šta je ono u čemu ste se najviše pronalazili i kada ste počeli svoju karijeru?
Moj profesionalni angažman je počeo, sasvim slučajno, 1992. godine. Prijavila sam se neku audiciju na lokalnoj TV stanici u Zenici. Od tada sam u “orbiti” novinarstva. Šta god bila, kako god napredovala u karijeri, uvijek ostajem prije svega novinar. Već iz naslova znam šta je vijest. Ta deformacija će me pratiti dok živim. No, moram priznati da sam veliki fan dijaloškog formata, sa atraktivnim gostima. Uvijek polazim od toga šta bi mene kao gledaoca moglo zadržati sat vremena uz ekran.
Koliko je zahtjevan put izgradnje karijere na Balkanu i na koji način se napreduje do visokih pozicija?
Danas tu i nema velikog truda. Kriteriji su veoma niski. Nije tako bilo kada sam počinjala. To svakako šteti profesiji. U većini, posebno javnih medija, na poziciju dolazite ruku pod ruku sa politikom. Međutim, šta je to visoka pozicija? Pozicija, svaka, ima svoj početak i kraj. Ali znanje ili neznanje je ono što ostaje. Do njega je put veoma zahtjevan. Ne smatram uopšte da sve znam. Još učim.
Uređivali ste i vodili emisiju „Treća strana“. Simbolika naziva može da se reflektuje i na bosansko-hercegovačko društvo koje često ima upravo tri strane i više verzija istine. Postoji li jedna, univerzalna, koja može usaglasiti sve strane?
Nikada, a posebno u novinarstvu, ako ste profesionalac, nema jedne, univerzalne strane. Niti je ikada treba i smije biti. Osim istine. Ali, sad, pitanje je šta je danas istina? Ako polazimo, što bi rekao moj omiljeni TV lik dr Gregori Haus, od toga da svi lažu. Smatram da novinari, ako drže do svog profesionalnog i ličnog digniteta, moraju istrajavati da otkriju i prenesu što više činjenica. Za mene, bar 99 odsto istine.
Na koji način povećati vidljivost žena u svim sferama, a pogotovo u medijskoj?
Samo znanjem, stalnim učenjem, radom na sebi, poštovanjem i uvažavanjem kolega i svih sa kojima sarađujete. Bez ekstremizma i bilo kakve sile, sve dođe na svoje. Ako želite biti dostojanstveno profesionalno vidljivi! Ono što od početka jeste to ostajete. Sve je putovanje kroz život, a tako i kroz profesiju. Same usput saznajete i usvajate nova iskustva i znanja.
Jesu li muškarci odgovorni za loš položaj žena u biznis svijetu ili se žene nedovoljno angažuju?
Nimalo. To je stereotip. Svako je sam za sebe odgovoran. Zašto bi muškarci bili odgovorni za bilo šta u našim životima? Oni mogu biti odgovorni samo sebi, u svojim životima. Opet kažem, ako vrijedite, uspijete. Kad tad. Nema tu prevelike mudrosti. Samo morate ulagati u sebe, vjerovati sebi i truditi se da budete najbolja verzija sebe. Život nema reprizu. I za mene nema podjele na muškarce i žene, a što bi i bilo!? Vjerujem u sebe, ulažem u sebe i zašto bi mi bilo šta bilo prepreka.
Kako ocjenjujete sliku stvarnosti Balkana u medijima? Postoje li objektivni, nepotkupljivi i ažurni mediji?
Rijetki su. Ali sjetiću se jedne rečenice koju mi je, svojevremeno, rekao jedan visokopozicionirani političar: „Politika pruža ruku, a na novinaru je da je prihvati ili ne prihvati.” E to je istina! Ja, lično, sam uvijek birala ovo drugo. I za divno čudo, uvijek je i moje radno okruženje bilo takvo. Nije prihvatalo tu igru s politikom, koja danas kao Veliki brat dominira u medijima. Ali opet se vraćamo na tezu s početka ovog odgovora. Vi odlučite sami da li ćete biti objektivni, nepotkupljivi, ažurni. Niko drugi.
Ispod vašeg dostojanstva je bilo kakva cenzura. Ispod vašeg intelekta je autocenzura.
Ako vas pak neko prisiljava da budete neprofesionalni, onda ste u krivom timu. I tu nemate više šta tražiti. Uvijek će znalac u ovoj profesiji naći posao, ne mora brinuti o tome. Velika potražnja takvih je na tržištu.
Kvantitet nasuprot kvaliteta. Postoji li “klikabilan” i kvalitetan tekst i kako do njega doći?
Uh, vrlo teško pitanje. Teško. Čini mi se da se ekspanzijom novih medija klikabilnost i kvalitet međusobno poništavaju.
Kojem mediju dajete primat i mislite li da je pojavom elektronskih medija dovedena u pitanje štampa?
Danas, u dvadeset i prvom vijeku, primat imaju novi mediji, među kojima su i sve društvene mreže. Na njima odmah saznajete vijesti, a tek potom ide TV, dok štampa to donosi sa danom zakašnjenja. To diktira sve brži, slabog kvaliteta, život danas. Lično sve saznam odmah na web portalima ili na društvenim mrežama čitajući samo naslove, eventualno tekst. Iz naslova već znam vijesti u svakom trenutku dana. Ali, ako želim da pobjegnem od ovog instanta, preferiram čitati komentare i tekstove blogera. Posebnu i najveću moju pažnju ipak imaju knjige. Evo, baš ovih dana pročitah naslov i vijest na portalu da ljudi koji čitaju knjige žive duže. A ja planiram živjeti dugo i srećno 😉
