Pojavom elektronskih medija u pitanje je doveden opstanak štampe. Ne samo kao medija, već svakog oblika pisane riječi pa i one omiljene nam, knjige. Zato smo odlučile posjetiti Narodnu Univerzitetsku Biblioteku u Banjaluci, kako bismo saznale idu li ljudi još uvijek u biblioteku, a odgovor koji smo dobili nas je iznenadio. Pozitivno, na svu sreću. U razgovoru sa zaposlenima i direktoricom, Ljiljom Petrović Zečić, dotakli smo se stanja kulture u društvu, izazova pisane riječi i emancipaciji društva. Ovo je obavezno štivo svim kulturoljupcima.
Rad sa korisnicima je uvijek prioritet, navode zaposleni, a trenutno imaju veliki broj korisnika koji svakodnevno dolaze. Za vrijeme mog polusatnog boravka u biblioteci, došlo je najmanje deset osoba kako bi vratilo knjigu, uzelo novu ili se upisalo. Ma ko kaže da papirnate knjige postaju prošlost?
Za upis vam je potrebno tek nekoliko minuta, a članarina na godišnjem nivou iznosi dvadeset konvertibilnih maraka. To znači da vam treba 0.054 KM svaki dan za neograničen broj knjiga koje možete pročitati u toku cijele godine.
Knjige se, ujedno, mogu rezervisati elektronski te tako čekati na listi da željena knjiga bude dostupna. Zaposleni ne osjete problem i svakodnevno imaju veliku posjećenost, uprkos tehnološkom razvoju, jer ljudi vole i dalje da osjete miris knjige i čuju šuškanje papira. Sve to bio je dobar uvod da se obratimo i direktorici sa pitanjima o stanju kulture u našem društvu, književnosti i samoj biblioteci. Ljilja Petrović Zečić za Lolu.
Koliko dugo se nalazite na poziciji rukovodeće Narodne Univerzitetske Biblioteke i kako izgleda Vaš jedan radni dan?
Na čelu Biblioteke sam nešto više od pet godina i gotovo svaki dan se otvaraju neki novi poslovi i neke nove potrebe korisnika o kojima moramo brinuti. NUB Republike Srpske je vrlo složena po svojoj organizaciji i praktično funkcionišemo kao tri biblioteke: gradska, nacionalna i unverzitetska. Nalazimo se na čelu četrdeset i devet narodnih biblioteka u Republici Srpskoj, vodeći računa o bibliotečko-informacionom sistemu, stručno podržavamo trideset i dvije visokoškolske biblioteke, radimo sa izdavačima, a i sami smo izdavači. Naravno, u našem sastavu su i četiri strane čitaonice, tri odjeljenja na području grada. Uz posjetu, koja vrlo često premaši broj od osam stotina na dnevnom nivou, moramo se brinuti da sve fukcioniše, od videonadzora, pristupa internetu, klimtizacije, čistoće… Održavanje jednog ovako složenog sistema zahtijeva apsolutnu predanost. Tu su i projekti, programi, a ono što crpi najviše energije je iznalaženje sredstava za normalno funkcionisanje.
U doba razvoja tehnologije, mladi (a i odrasli) sve više posežu za lakšim, bržim i praktičnijim načinima dobijanja informacija. Međutim, čini se da to nije ugrozilo knjigu, barem kada se o banjalučkoj biblioteci radi. Šta je to što ljude motiviše da se vraćaju pisanoj riječi u doba elektronike?
Zahvaljujući potpunoj automatizaciji poslovanja, moguće je da dobijemo tačne podatke o broju pročitanih knjiga, žanru, kategoriji čitalaca, podaci govore da su Banjalučani od nove godine do kraja juna pročitali blizu 38 000 knjiga, a studenti i srednjoškolci su u vrhu. I kada bi se ove, za šest mjeseci, pročitane knjige složile na jednu policu, ona bi bila duga oko kilometar i po. Mislim da je to dobar argument da osporimo sve one koji misle da se ne čita, a posebno da mladi ne čitaju. Koliko je štampana knjiga prisutna govore i podaci iz 2013. godine. Velika Britanija objavi godišnje na milion stanovnika skoro 3 000 novih naslova, to su milionski štampani tiraži, u stopu je prati Tajvan i, vjerovali ili ne, na trećem mjestu su Slovenci sa 1 800 naslova. Štampana i elektronska knjiga, za sada, sasvim spokojno egzistiraju jedna pored druge. Vjerujem da će tako i ostati.
Nagrade, priznanja pa i sajmovi knjiga dali su medijski prostor različitim autorima, žanrovima pa i kvalitetima knjiga. Kako kvalitetne, a nedovoljno promovisane, knige učiniti atraktivnima i je li nagrada zaista mjerilo uspjeha?
U mnogim oblastima društvenog života imamo trendove pa ni književnost nije ostala imuna na to. Ako se vratimo malo unazad, imali smo knjige koje su u svom sadržaju nudile obilje istoka, orijenta i za njima je vladala takva pomama, kada se, vjerujem, do kasno u noć gutala stranica po stranica u iščekivanju da se neka napaćena ljepotica nađe u zagrljaju nekog bogatog, ali plemenitog, tamnoputog dase. Poslije toga su bile kupoholičarke, zatim knjige koje vam nude načine da se obogatite, da postanete cool ili da “spasite svoj život”. Ima toga mnogo, od vrlo popularne “čik lit”(naziv za žvakaću gumu) literature (na primjer, Dnevnik Bridžit Džons), do duboko filozofskih, ali za široke narodne mase, kako to Koeljo vješto radi. Iza ovakvih knjiga stoje jaki izdavači, koji pokreću čitave marketinške mašinerije da se knjiga proguta u milionskom tiražu.
Nagrade skrenu pažnju na knjigu, ali mislim na velike nagrade: Nobel, Buker, Orindž, Pulicer koje autorima i izdavačima donose velike zarade. Mada i ovakve nagrade su vrlo često upitne, a to vidimo tek kad pročitamo knjigu, svjesni da su lobisti dobro uradili posao. Na našim prostorima je i dalje je najznačajnija Nin-ova nagrada (mislim na prostor Srbije i Republike Srpske).
I sama sam vrlo često bila razočarana nagrađenima. Vrijema je takvo da se knjiga tretira kao roba. Koliko će novca biti uloženo u reklamu i koliko će ta reklama doprijeti do svijesti čitaoca, odnosno, vraćamo se na priču o Plavoj kravi, koliko će izdavač ili autor biti sposoban da skrene pažnju na sebe. Ali postoje pisci kao što je, recimo, Haruki Murakami koji trenutno slovi za jednog od najboljih svjetskih pisaca, a čiji se milionski tiraži prodaju i prije nego što knjiga bude objavljena. Kvalitet se ipak, na kraju, prepozna. Ali vrlo dragocjene preporuke su preporuke bibliotekara i preporuke prijatelja koje će vam pomoći da pročitate dobru knjigu.
Kako ocjenjujete trenutno stanje kulture u našoj državi? Jesmo li postali država lake zabave i nekvalitetnog sadržaja?
Vrlo je jednostavno objasniti zašto nam se dešava da nam više od pola nacije prati rialitije, Farme, Parove, Velikog brata. Sve je zarada, sve je novac, a kako zaraditi mnogo novca uz mala ulaganja? Smislite neki rijaliti i puštate ga dvadeset i četiri sata dnevno, nudite aplikacije na mobilnim telefonima, a oni vam nude (sa produkcijom unaprijed dogovoren scenario) red ljubavi, red mržnje, red seksa, red narodnjaka… I eto, za kratko vrijeme dobijemo navijače na kauču, djevojke koje se poistovjećuju sa silikonskim prostakušama, stvara se neki novi model ponašanja, komunikacije, jezika. I eto zabave. Svima dobro. I onima koji reklamiraju proizvode za mršavljenje i podmlađivanje, učesnicima, producentima i gledaocima.
Generalno, kultura se obično posmatra kao trošak ili kao nešto čime se bavi određena grupa ljudi koja nema pametnijeg posla. Ono što me raduje je da se u Banjaluci, u Republici Srpskoj, ne posustaje. Institucije kulture i razna umjetnička udruženja rade vrlo kvalitetne programe. Mada, uvijek se nađe i nešto što nije dobro, što ima manjkavosti i to moramo popravljati.
Gašenje Kratkofila, Flastera, dovođenje u pitanje drugih festivala koji promovišu kulturu, gase svjetlo nade. Međutim, vi ste ga ponovo upalili organizacijom Krovfesta. Šta su dalji planovi po pitanju osvjetljavanja kulture?
Krovfest i grupa tih mladih, neobično talentovanih, ljudi je odličan primjer kako treba raditi. Mislim da je ključna stvar u projektu Krovfest povjerenje. NUB Republike Srpske je stala iza njih, dala podršku, ali samo zato što vjerujemo u njih i cijenimo ono što rade. Fascinantna mi je ta glad za umjetnošću i njihovo iznalaženje načina da se realizuju planirani programi. Ne priča se o honorarima niti o novcu, a koncerti, pozorišne predstave, radionice se svakodnevno nižu. Ovakvi ljudi, a vjerujem da ih u Banjaluci ima, još od grada mogu napraviti kulturno čudo.
Raduje me što biblioteka postaje mjesto okupljanja i druženja pisaca i pjesnika, prevodilaca, slikara i kreativaca različitih interesovanja. Idemo u susret sajmu knjiga u Banjaluci i Beogradu i tu ćemo se predstaviti kritičkim izdanjem: “S planine i ispod planine i druga proza”, Petra Kočića. A 8. septembra, tačnije na Međunarodni dan pismenosti, radimo jednu neobičnu priču o jeziku i pismu na platou ispred Biblioteke. U naredna dva mjeseca ćemo u saradnji sa Francuskim institutom u BiH otvoriti Francuski kulturni centar u Biblioteci. Do kraja godine planirano je mnogo kvalitetnog sadržaja za sve građane, od izložbi, tribina, predavanja, promocija.
Koje Vas knjige iznova oduševljavaju i kojima se ponovo vraćate? Je li istina da je knjiga svakim novim čitanjem potpuno novo iskustvo?
Volim onaj zvuk prekidača koji se čuje kada se uključi lampa na ormariću pored kreveta i kad, na kraju dana, obično negdje oko jedan sat poslije ponoći počnem da čitam. Ja sam spori čitalac koji se naslađuje rečenicom, vraća i ponovo čita čitave pasuse. Čitam i domaće i strane pisce, volim magični realizam, Markesa, Saramaga, volim Ljosu, ali i Amanitija, italijanskog pisca koji je za mene bio pravo otkriće. Dragan Velikić, Miljenko Jergović, Vladimir Kecmanović su pisci koji su bliski mom čitalačkom ukusu. Volim poeziju Tanje Stupar i Tatjane Bijelić. A redovno čitam i Ranka Risojevića. Vraćam se često Tomasu Manu. A moja omiljena knjiga je “Smrt u Veneciji”.
I, za kraj, ova žena koja stoji ispred i iza svih knjiga NUB RS, poručuje:
Vrlo često pitanje na medijima je koja je vaša poruka čitaocima, gledaocima i slušaocima i tad mi bude žao što nisam pažljivije čitala Lujzu Hej pa da dam recept kako se pravi instant sreća. Nadam se da ste razumjeli moju ironiju na pređašnje pomenutu. Sadašnje i buduće čitateljke, oslobodite vaše misli uz knjigu, pronađite svog pisca, vjerujte sebi, osluškujte druge, zaboravite na vrijeme dok čitate, nasmijte se preko knjige. Uzmite, za početak, neku Murakamijevu.
