Osvanula sam turobna tog petka. Da, to se i nama neizlječivim optimistima i life coachevima ponekad dešava.
Dan je bio predivan, sunčan, nebo bistro, plavo. Plemeniti muž mi je i jutros skuhao prvu jutarnju kafu kao što to čini svakoga jutra od kako smo zajedno. I ta kafa je protekla u mirisnom miru i uobičajenim naletima zagrljaja o kojima smo oboje ovisni. Ali tog jutra sam i dalje bila nekako smušena.
Možda je za to bilo zaslužno i to što sam prethodnu noć nešto duže nego obično prebirala uspomene sa dragim ljudima o prošlim, davnim, i blesavim vremenima koje smo proveli zajedno prije no što smo svi odrasli. Možda sam samo bila umorna od sedmice koja je bila iza mene. Ponekad me čak i pretjerana ekstaza koju proživljavam učestvujući u divnim životnim promjenama klijenata koju obožavam, iscrpi.
A onda sam otvorila mail. I jedno veliko kristalno jasno NE je zurilo u mene.
„Vaš tekst ne zadovoljava, jer isuviše pričate o sebi. Vaš video je predug i… Nemojte se ljutiti… Želim Vam svu sreću u daljem radu.“ S one strane ekrana mogla sam da zamislim urednika koji je zatrpan poslom do guše u brzini pisao ove redove trudeći se da i pored obilnog posla i isuviše kratkog vremena ne ispadne neljubazan, oštar ili grub.
Ukratko, dobila sam odbijenicu da pišem za jedan portal i dam svoj doprinos onima koji žele motivaciju da kreiraju ili pronađu posao u kome će stvarno uživati (da, to je stvarno moguće).
Šta sam mogla da učinim?
Mogla sam da pomislim i gromoglasno izgovorim: „Kakav idiot! On je na gubitku! Zar ne shvata šta mu ja to nudim?!“ i slične nalete samodopadnosti.
Mogla sam da okrivim njega, društvo, sudbinu kletu, da obrišem friško pristigli mail iz inboxa i zaboravim da se išta ikada desilo. Nekada ranije, dok još nisam bila sigurna u svoje ciljeve, u sebe, to bih vjerovatno i učinila. Ali stampedo odbijenica koji je prešao preko mojih leđa naučio me da postoje samo dva izbora – ustati i odustati.
Kojim putem krenuti, odrediće odgovor na samo jedno pitanje: „Kako će moj život izgledati za pet, deset, dvadeset godina od danas ako odustanem?
Munja apokaliptične lične budućnosti me uvijek pogodi tačno tamo gdje treba svaki put kad pomislim da odustanem, ma kako jastučasto udobno ta ideja blistala u mom umu, i znam da se to neće desiti.
Šta sam uradila? Ponovo pročitala kritike koje mi je poslao i u dahu napisala novi tekst.
„Aha, znači video mu se ne sviđa, hajde da ovoga puta bude bez videa. Hm, isuviše pričam o sebi, nema problema sada ću malo da „galamim“ na druge. Kaže, nisam dovoljno konkretna. Dobro, evo konkretnih primjera, koraka, zadataka i rješenja za neke dileme koje muče one koji se plaše pokrenuti posao, jer nekada su iste mučile i mene.“
Ovako je tekao proces mojih misli, a završio se jednim glasnim SEND uz prijetnju: „Uvjeravam Vas da ću biti uporna!“
Deset dana kasnije, ni traga, ni glasa. NIŠTA!
Šta sam ovoga puta mogla uraditi? Mogla sam stvarno odustati. Mogla sam opet istresti bujicu negativnosti na čovjeka koga niti poznajem, niti mi je išta ozbiljno skrivio, koji je samo izrekao svoje jasno neslaganje sa mojim stavom i stilom pisanja.
Mogla sam da se pokunjim, da krivim druge za sopstveni neuspjeh, jer ovo je bio neuspjeh. Mogla sam da posumnjam u sebe, svoje sposobnosti, namjeru da učinim nešto drugačije.
Mogla sam, ali zašto sam onda uopšte pokušavala? Zar mi nije iskrena želja pomoći drugima da se odglave, da počnu živjeti živote kakve zaslužuju? Ona munja me ponovo pronašla, stisnula mi zube prkosnom ljutinom i nagovorila da pokušam ponovo.
Zločasti osmjeh na mom licu, govorio je: „Imam ideju!“ Ovoga puta mail sam poslala glavnoj i odgovornoj urednici. Dva dana kasnije mail je stigao. A u mailu divan poklon – link ka objavljenom članku.
Zašto vam pričam sve ovo? Zato što želim da vam kažem da odustajanje od snova nije opcija.
Možda nekada izgubite bitku, ali to ne znači da ćete izgubiti rat. Nekada ćete posumnjati u sebe, ali vi ste i dalje to divno biće sa jedinstvenim sposobnostima koje mogu promijeniti svijet, ako sebi tako dozvolite.
I, biće dana kad će težina djelovati neizdrživa, kada će svaki korak naprijed djelovati kao korak dublje u ponor, ali ne zaboravite da iza svake udoline strše visovi na kojima sunce sija jače.
I uvijek, uvijek se pitajte kako će vaš život izgledati za pet, za deset, za dvadeset godina od danas ako danas, baš upravo sada, odustanete od svog sna.