Bila sam s najboljom prijateljicom iz Srbije, nedavno, nekoliko dana na moru. Nisam je mogla uvjeriti da je onaj tekst iz Glasa koncila istina, a ne šala. Nije joj bilo jasno prvo da se Katolička crkva miješa u sve to, drugo da uopće u 21. stoljeću mogu tako razmišljati.
Da odmah razjasnimo – vjerujem u Boga, imamo nas dvoje dobar odnos i svakodnevnu komunikaciju, ali sam kako bi se moderno reklo – spiritual, not religious.
Inače dva puta u životu sam si dopustila diskriminaciju i odmah, čim se desila, napustila sam oba društva. Uz jednu poslovnu udrugu gdje sam osjetila što je big boys club i što je stakleni strop, u jednoj drugoj religiji sam osjetila omalovažavanje žena. Naizgled banalna situacija – bio je veliki festival, puno hrane. Muškarci i žene jeli su odvojeno. Kasnije, bivši muž i ja kući razmjenjujemo dojmove i spomene on meni kako je neka hrana bila baš ukusna, ja ostanem paf, koja hrana pa mi to nismo dobili… Uglavnom ista nije nikad stigla do nas žena. Na stranu što u svetom spisu te religije stoji da se prvo nahrane žene, djeca, starci… Za mene je to bio kraj te priče. Još mi možete prodati priču zašto da ne sjedim s mužem za stolom, ali da on jede bolju hranu od mene, a ja lošiju od njega, jer smo različitog spola – hvala, ali ne hvala. Nije moja priča. Ne u ovom životu, ne u ovoj zemlji, ne u 21. stoljeću.
Nakon priče o Glasu koncila, prijateljici sam ispričala i priču o “štracama” nedavno. Naravno, nije joj jasno kako mi to napredujemo otkako smo u EU.
Inače, u našoj je zemlji već neko vrijeme zaista teško razlikovati što je prava vijest, a što newsbar odnosno zezancija.
A da, da ne komentiram da i naše žene/zastupnice nisu podržale izvješće o ravnopravnosti u EU parlamentu. Pa da, zašto bi žene mislile da smo ravnopravne u 21.st. u EU? Baš sam luda.
Dobro. Nastavljam radi općeg zdravlja ne pratiti vijesti i back to business.
Bila sam u prvoj polovini godine gošća na panelima o poduzetništvu i položaju žena na ovim prostorima, u Podgorici i Sarajevu. Tada sam imala dojam da je Hrvatska dalje otišla, vezano za položaj žena i priču o ženama u poduzetništvu, no par mjeseci nakon ovakvih naslova u našim novinama teško je zadržati taj dojam. Ok, smijemo voziti auto, wow, ipak imamo pravo glasa, dakle uvijek može gore.
U Sarajevu se sjećam da je netko prezentirao da nakon dvije godine od pokretanja posla dosta ženskih firmi u Bosni propada tj. žene odustaju zato što imaju samo deklarativnu podršku partnera – ono hoćeš svoj biznis, super, kreni, ali sve obaveze po kući i s djecom su i dalje tvoje, ja nemam ništa s tim pa ti vidi kako ćeš se snaći. Hvala dečki na takvoj podršci – baš ste face. Što bi mi bez vas? Ono – htjele ste sve pa vi vidite pod koju cijenu, da li Vam se to isplati.
Dakle idemo redom.
U Boga vjerujem, tu me ništa ne može pokolebati, no Katoličku crkvu s ovakim biserima ne mogu podržati. Papa obećaje… No čekamo značajnije promjene i u našoj zemlji.
I ja sam štraca. Normalno da jesam. Sve probam prije nego kupim, zašto bi se udala bez da isprobam što me čeka. I ne samo štraca, bila sam bivšem partneru i gore od toga. Trebalo mi je osam mjeseci da se oporavim od ružnih riječi koje mi je izgovorio kod prekida i u koje sam povjerovala dok se nisam otrijeznila o čemu se tu radi. O dvostrukim kriterijima. I nemoći, nesigurnosti… Koja se kroz nasilje pokušava nadomjestiti. O tom potom.
Ok, tako je “divno” biti žena ovdje, a kako je biti poslovna žena?
Hrvatske poslovne žene danas. Uglavnom se dižu rano. Bauljaju od umora po stanu, piju kavu, jure, kuhaju, spremaju, odvoze djecu u vrtiće i škole, rade po cijeli dan, pokupe djecu i vozaju ih okolo po raznim aktivnostima pa još malo rada po kući, navečer zaostaci s posla i strovale se mrtve umorne u krevet – sutradan na zvuk budilice opet sve ispočetka. Mala je razlika kod udanih i razvedenih. Malo je muškaraca aktivno uključeno u sve. A da, razvedene u slobodno vrijeme još moraju utjerivati alimentacije.
One koje se počnu pitati ima li sve to smisla i požele veći balans, završe kao poduzetnice, a razlika u danu je ta da rade ono što vole, što ih ispunjava, lakše balansiraju posao i privatan život. Sretnije su.
Što ja zapravo želim reći ženama kroz ovaj blog?
- Stavite sebe na prvo mjesto, jer nitko drugi to neće. Za inspiraciju aktualan film – Zločeste mame. (Koje btw nisu zločeste, samo su priznale da se trude i daju sve od sebe, ali nisu savršene.)
- Dosta igranja žrtve. Nagrada za patnju je samo patnja.
- Slijedite svoje snove bez obzira imate li podršku partnera, ne dajte da vas itko spušta, uvijek ima dovoljno onih koji vas žele vidjeti kako sjajite.
- Molim vas, nemojte koristiti jadnu djecu za izgovor, da su vam prepreka u pokretanju, vođenju posla i sl. Možda su neke stvari u nekom trenutku otežane no za sve postoji svoje vrijeme, ali pliz nemojte. Oni nisu krivi.
- Odustanite od perfekcionizma. Savršenstvo ionako ne postoji. Recite češće drugima ne, a sebi da.
- Umjesto da silite djecu i muža da zdravo jedu pa vam bježe kod bake i ljubavnice jesti pomfrit, olabavite malo. Birajte bitke i tajming. Preživjet će.
- Nemojte u petak navečer slati poruke drugim mamama što IMAMO za zadaću, jer vi nemate ništa – vaše dijete ima. A vama ne bi škodilo da u petak navečer malo izađete i opustite se.
- Uključite i partnera i djecu, da i mušku djecu, u kućanske poslove – kolika je nauka objesiti veš, upaliti veš mašinu, oprati suđe, posaugati, opeglati…
- Očevi (bez obzira u braku ili razvedeni) nisu tu da pričuvaju djecu dok vas nema, oni ih isto trebaju, a mnogi i žele odgajati.
- Nemojte svoje partnere tretirati kao da su još jedno vaše dijete. NISU!
- I najvažnije, podržite više jedna drugu. Ma koga briga jeste rodile na carski ili prirodno, jeste li i koliko dojile, itd. itd., tko vam čuva malog… Vaš je život, slušajte samo osobe koje vam plaćaju račune.
- I da se prisjetimo mudrosti naših baka – uvijek imajte svoj novac, jer da ja dodam, ekonomska sloboda temelj je svih ostalih sloboda – iako upoznala sam x žena koje zarađuju prilično više od svojih muževa i ostaju u odnosima/brakovima gdje ih dotični maltretiraju, radi djece, jel… da, da… al’ to je tema nekog drugog bloga.
Ako ne krenete tim putem, vjerojatno vas očekuje scenarij da sin živi s vama, a ima 40 godina, da vas djeca od 30 godina traže da im napravite doručak i da ne nabrajam šta sam sve vidjela i čula samo unazad nekoliko mjeseci.
Vjerujem da zreli muškarci žele ženu, partnericu, a ne poslušnu djevojčicu i da žele usrećiti svoju ženu. Svoje partnere ne možete promijeniti, oni vam ne čitaju misli, recite im kako vam mogu pomoći, kako vas mogu usrećiti.
Niste same. I budite zahvalne na tome.
Preuzeto sa: Blog Kristine Ivanović