On je tek mrva prekrivena prašinom. Krvavih obraza. Pogleda koji opominje šta smo mu uradili. Da, svi mi koji iz svoje udobne fotelje sad gledamo potresan snimak sirijskog dječaka, žrtve bezumlja.
Na njemu je ništa drugačija majica od one koju, recimo, nosi moj sin. Tu su negdje i uzrastom. Nosi i pantalonice slične boje kao moj mališan. Oni su dječaci, jedan u ratu, drugi tek u prividnom miru.
Možda sam brutalno neosjetljiva, možda preobjektivna, vjerovatno najviše uplašena. Roditelj kojem srce puca gledajući u tuđe dijete koje živi pod granatama, u podrumima, bez igračke, šolje toplog mlijeka, bez budućnosti. Možda tek strahujem da bi jednog dana neko ovako mogao plakati nad mojim djetetom, koje će tužno gledati u objetkiv nekog ratnog fotoreportera. Biti vizuelna senzacija, obići svijet, dotaći milione srca. Na taj nazadni način i iz primitvnog razloga.
Da li je to potrebno? Koja je cijena takve slave? Zašto plačemo za dječakom koji bi trebalo da bude bilo gdje samo ne u toj prokletoj bolnici u Alepu, gdje se smjenjuju život i smrt i nikad ne znaš ko će koga nadigrati?! Zašto u 21. vijeku govorimo o sirijskom istorijskom bogatstvu, kolijevci civilizacije, gdje je život postojao i krčio sebi put mnogo prije današnjih naprednih naroda? Prenaprednih za goli život, kad vam jedino on ostane.
Kako smo dozvolili da najstarije u kontinuitetu naseljeno mjesto na ovoj planeti postane masovna grobnica, o kojem nas podučavaju mas mediji? Gdje je onaj život ispod; fasade, površine i ratnih ruševina? Zagrebemo tek kad nam lanisraju neki snimak sličan ovom, na kojem prašnjavi dječak krvavih obraza, u sirijskoj bolnici, tužno gleda u nas. I nijemo poručuje koja je cijena rata. Danas Sirija, sutra ko zna.
I poprilično me ljuti sva ova tuga koju sad osjećam(o), jer znam da je kratkog vijeka, tek koliko traje njegov pogled sa monitora. Tek onoliko dugo dok nas ne zapljusne neki novi izmrcvaren dječiji lik. Koliko nam je trebalo da zaboravimo Ajlana Kurdija, plačući zbog trogodišnjaka čije je tijelo, u borbi za komadićem slobode, izbacilo more. Nama pred oči i na dušu.
Jer, šta smo učinili nakon njega? Šta ćemo učiniti nakon ovog današnjeg prizora koji nas proganja i gura u grčevit zagrljaj vlastitih potomaka. Iz straha i ljubavi. Plakaćemo minut-dva, razmišljati dan-dva, sjećati se sedmicu-dvije. A rat u Siriji će i dalje da gasi živote. Da krvavi obraz djece i pravi od njih senzacionalističku priču.
Jednim klikom ćemo obrisati sve; prizor na monitoru, aplikaciju, sjećanje. Prašnjavi dječak krvavih obraza postaće jos samo jedan simbol onoga sto ne želimo, a što nas okružuje. I o čemu ćutimo, jer je, ipak, negdje daleko.
Preuzeto sa portala Nezavisnih novina