Zamislite sljedeću situaciju – razvedena tridesetogodišnjakinja koja ima dvoje djece, ne želi više da rađa, ima novog partnera koji se slaže sa njom, ali zakonski nisu regulisali bračnu zajednicu. Kontracepcijske pilule joj godinama ne odgovaraju, spirala je kratkotrajnije rješenje, a kondom nepouzdan. Voli svoju djecu najviše na svijetu, ali jednostavno ne želi više, a želi da uživa u seksualnim odnosima bez da vodi brigu o kontracepciji i da joj nad glavom uvijek visi potencijalna situacija da ostane trudna, što bi prije ili kasnije morala da reguliše abortusom.
Odlučila je da želi podvezivanje jajnika, bolnije i komplikovanije, ali trajnije rješenje. Ukoliko je ta žena iz bilo koje od država bivše Jugoslavije, zakonska regulativa joj ne dopušta zahvat podvezivanja ili presjecanja jajovoda dok ne ispuni određene uslove.
Sterilizacija kod žena se može vršiti na dva načina:
- Prvi je podvezivanje jajnika, odnosno onemogućava se njihova prohodnost i u takvim slučajevima je moguće “vratiti” prohodnost, ali šanse za trudnoću su i tada jako male.
- Druga opcija je potpuno presjecanje jajovoda i samo u jednom o 1000 slučajeva može da se desi da jajnici zarastu, ali i tada je njihova prohodnost smanjena te skoro da ne postoji šansa za oplodnju.
Da, podvezivanje ili presjecanje se u medicini smatra trajno i jedan je od načina da spriječite trudnoću. Zauvijek. Oba postupka su komplikovana i sa sobom nose određene rizike i zahtjevaju boravak u bolnici narednih nekoliko dana, ali posvetite nekoliko minuta svog vremena na razmišljanje o nekoliko decenija starom zakonu koji se još uvijek primjenjuje i obavezuje žene da ispunjavaju određene uslove da bi uopšte bile uzete u razmatranje da se takvom zahvatu podvrgnu.
Prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, a koji se primjenjuje i danas, ne možete “legalno” da se podvrgnete zahvatu podvezivanja, odnosno presjecanja jajnika. Prema pomenutom zakonu, morate imati trideset i pet godina, barem tri carska reza iza sebe ili dozvolu bračnog partnera da to uradite. U suprotnom, čekaju vas osuđivanja i mnoga zatvorena vrata, kilometarska kolona papira da prikupite, obrazloženje zašto želite to što želite i opet ne možete same da odlučite, neko drugi će umjesto vas. Jer, zašto bi žena imala pravo da odlučuje o svojm reproduktivnim organima, valjda za to treba da pita partnera i državu?!
Iako će mnogi da vam kažu da u praksi to ne izgleda tako i da je moguće obaviti zahvat sterilizacije uz ovaj i onaj papir, ovaj i onaj zahtjev i da će komisija da vam odobri, da li je to u stvari demokratija kojom se vječito busamo u prsa?
Smiješno, tužno ili tragično – nazovite to kako god želite, ali zakon star skoro četiri decenije i dalje onemogućava ženi da vodi brigu o svom vlastitom tijelu. Ne, država je tu da polaže pravo. Kako “sistem” smije imati jurisdikciju nad tijelom i umom pojedinca, u ovom slučaju žene? Navedeni primjer je samo jedan u nizu od mnogih koji mogu da se dese, ali u svakom se dolazi do istog zaključka – zakon je definisao šta se smije, a šta ne. Zakon iz 1978. godine definiše da je muškarac taj koji treba dati odobrenje ako se sve prethodno ne ispunjava, jer žena, šta – nije sposobna za to?
Podvezivanje jajnika je komplikovan zahvat, sa sobom nosi određene rizike i definitivno nije nešto na šta se treba gledati olako i nije odluka koju možete donijeti preko noći, ali postoji. Legalan je, opravdan i treba biti omogućen svakoj ženi. Tužnije od činjenice da vam sistem određuje šta smijete, a šta ne i da za to trebate dozvolu partnera je to da se u 2016. godini primjenjuje zakon koji je star četiri decenije. Da li iko vodi računa o ženama i njihovim pravima na samostalno donošenje odluke ili i dalje svi misle kako imaju pravo da odlučuju o tome i da je jedina prihvatljiva opcija udaja i rađanje? Sve nam se više čini da, umjesto da idemo naprijed i omogućimo pravo izbora svima i na sve, stojimo u mjestu, a često se vraćamo i nekoliko koraka unazad.
Podvezivanje ili presjecanje jajovoda ne utiče na vaginu, ne dovodi do hormonskog disbalansa i osim rizika pri operativnom zahvatu i nešto dužeg oporavka, jedini rezultat je upravo ono zbog čega se svaka žena i odluči da to uradi – nemogućnost začeća, odnosno ne može doći do neželjene trudnoće.
Libido ostaje kao što je i bio, seksualni odnosi se ne mijanjaju, osim da se možete osjećati opuštenije, jer ne razmišljate da će možda da se desi trudnoća i da ćete možda morati da se odlučite na abortus – a abortus neće biti ništa manje komplikovan, barem ako za to pitate “sistem”. A sistem ne voli žene.