Ponovo vas vodimo u Staru Grčku. U svijet mitologije.
U vrijeme Troje. I rata.
Kažu da sa nekada uzroci svih ratova bile one. Žene. Tako je bilo i ovog puta.
Sve je počelo 1193. godine prije Nove ere kada su se sukobili Grci i Trojanci. Prema predanju, trojanski princ Paris oteo je spartansku kraljicu Helenu, koja je važila za jednu od najljepših među smrtnim ženama.
Njen muž Menelaj nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je otišla, pa uz pomoć brata, mikenskog kralja Agamemnona, i brojne vojske ahejskih kraljeva kreće u rat protiv Troje.
Sve je počelo 1193. godine prije Nove ere kada su se sukobili Grci i Trojanci. Prema predanju, trojanski princ Paris oteo je spartansku kraljicu Helenu, koja je važila za jednu od najljepših među smrtnim ženama.
Istoričar Herodot je to opisao riječima: „Kad su Grci otplovili na ratnoj lađi u Eju u Kolhidi i prema rijeci Fasidu, tamo su, obavivši sve drugo zbog čega su došli, oteli kraljevu kćer Medeju. Kolhiđanski kralj je poslao glasnika u Grčku, zahtijevao je otkupninu za otmicu i tražio svoju kćer, a Grci su odgovorili da ni oni od otmičara Ije iz Arga nisu dobili otkupninu za otmicu pa je ni sami neće pružiti Kolhiđanima. Jedno pokoljenje nakon toga Aleksandar, sin Prijamov, pošto je čuo za te događaje, htio je da otme ženu iz Grčke i znao je da neće morati da plati otkupninu, jer je oni prije nisu davali. I tako, kad je on oteo Helenu, Grci su odlučili da pošalju poslanike i traže ženu nazad, ali i otkupninu. Trojanci su ih tada podsjetili na Medejinu otmicu i na to kako oni sami nisu ni platili ni vratili otetu ljepoticu“.
Tako poče desetogodišnji rat. Troja je bila okružena visokim zidinama koje Grci nisu mogli tako lako da probiju. Iako je teritorija u okolini bila potpuno uništena, grad je bio netaknut.
Zato je, za razaranje iznutra, bio je potreban trik.
Njen muž Menelaj nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je otišla, pa uz pomoć brata, mikenskog kralja Agamemnona, i brojne vojske ahejskih kraljeva kreće u rat protiv Troje.
U posljednjoj, desetoj godini ratovanja, a nakon smrti Hektora i Parisa, Grci su konačno imali potpunu prednost za uništenje Trojanaca. Odisej je naredio da se izradi konj dovoljno velik da u njemu bude on i još desetak vojnika. Zatim je naredio Agamemnonu da s grčkim vojnicima otplovi u uvalu izvan vidokruga velikih trojanskih tornjeva.
Kada su narednog dana Trojanci došli na bojno polje zatekli su drvenog konja i grčkog vojnika koji im je rekao da su konja sagradili Grci kao žrtvu bogovima. Trojanci su povjerovali i uveli konja u grad kao dio proslave svoje velike pobjede. Odisej i njegovi ljudi čekali su priliku i mrak.
Slavlje je završeno, a Trojanci su zaspali. Grčki vojnici tog 24. aprila 1183. godine izađoše iz konja, ubiše stražare i otvoriše gradska vrata kako bi ostali ušli u grad. Počeše da pale sve pred sobom, a kada se Trojanci probudiše, vidješe da je već sve popaljeno. Troja pade, a rat se završi.
U posljednjoj, desetoj godini ratovanja, a nakon smrti Hektora i Parisa, Grci su konačno imali potpunu prednost za uništenje Trojanaca. Odisej je naredio da se izradi konj dovoljno velik da u njemu bude on i još desetak vojnika. Zatim je naredio Agamemnonu da s grčkim vojnicima otplovi u uvalu izvan vidokruga velikih trojanskih tornjeva.
Nauka nije sigurna u istorijske detalje u vezi sa Trojanskim ratom. Postoje dokazi koji pokazuju da je grad koji se nazivao Troja zaista postojao i da su ga Grci opljačkali i uništili, ali smatraju da je bitka i sve opisano možda izmišljeno.
Nijedan drevni tekst ne pruža kompletnu priču o Trojanskom ratu nego je umjesto toga sastavljen iz nekoliko različitih izvora od kojih su najpoznatiji odlomci Homerove Ilijade i Odiseje. Drugi značajan djelić priče dolazi iz Vergilijeve Eneide kao i mnogih Sofoklovih i Euripidovih drama. Ali, bez obzira na to je li tačno i bez obzira na broj onih koji su krojili ovu priču, Trojanski rat je jedna od najpoznatijih legendi grčke mitologije.
