Pamtite li priču o Sindbadu moreplovcu? Pamtite li koliko ste bili očarani njegovim avanturama i kako ste potajno željeli da kao i on obiđete cijeli svijet sedam puta? Jorge Sanchez iz Španije je čovjek koji je to i uradio i zbog toga je od jednog ruskog novinara dobio nadimak “Sindbad, španski moreplovac”.
U intervjuu za magazin “Lola” Jorge se prisjetio svojih najdražih putovanja, otkrio koja su mu donijela unutrašnji mir, a koja su ugrozila njegov život, ispričao kakve je sve poslove radio da bi mogao da obilazi svijet i na kakvim neobičnim mjestima je spavao da bi skupio snage za nove šetnje po planeti Zemlji.
Vaš život istinskog putnika je počeo kada ste imali samo 13 godina; napustili ste školu i otputovali za Zapadnu Saharu, ostavljajući samo poruku svojim roditeljima. Čega se najviše sjećate sa tog prvog putovanja?
Kada sam prvi put otišao od kuće nisam ništa znao o svijetu. Sjećam se da mi svijet nije bio ono što sam očekivao. Na primjer, tada nisam znao da mi ljudi ne možemo slobodno putovati svijetom; nisam znao da postoje granice, da vam treba pasoš, a ponekad i vize kako biste ušli u neke zemlje. Osjećao sam se prevarenim jer sam smatrao da planeta Zemlja pripada svima nama i da možemo slobodno da putujemo. No, shvatio sam da sam pogriješio.
U to vrijeme ste se morali pridružiti legionarima kako biste putovali svijetom. Kakvo je to za Vas bilo iskustvo?
Tih nekoliko dana koje sam proveo sa legionarima u španskoj Sahari su bili veoma negativni. Legionari su bili nepristojni ljudi sa veoma primitivnim potrebama kao što su ispijanje alkohola, kartanje, zabavljanje sa ženama i tako dalje. Nikako se nisam mogao snaći među njima i trećeg dana sam ih napustio. Legiji sam se priključio kako bih mogao da putujem u Mauritaniju.
Kako su Vaši roditelji reagovali kada ste se vratili kući?
Moji roditelji su bili veoma sretni kada sam se vratio kući. Majka je plakala, a otac je dugo razgovarao sa mnom i dogovorili smo se da će mi pomoći da dobijem pasoš kada napunim 18 godina i ukoliko i dalje budem želio da putujem.
Kada ste napunili 18 godina dobili ste svoj prvi pasoš i tada ustvari započinju Vaša putovanja. Putovali ste u 193 zemlje, danas imate 62 godine i 23 pasoša u Vašim džepovima. Šta danas mislite kada se osvrnete na svoj život? Žalite li za nečim ili imate li neke želje koje se (još) nisu ostvarile?
Otac mi je pomogao da dobijem pasoš jer tada su ljudi postajali punoljetni tek sa 21 godinom. Otputovao sam u Andorru i tamo sam nekoliko mjeseci radio u hotelu kako bih uštedio dovoljno novca za put u Pariz. Bio sam veoma uzbuđen jer je za mene Pariz bio centar svijeta. Sa 49 godina sam posjetio posljednju zemlju Ujedinjenih Naroda, Somaliju. U to vrijeme, tačnije 2003. godine na svijetu su bile 192 zemlje. Tek je 2011. godine Južni Sudan postao nova nezavisna zemlja i nju sam takođe posjetio. Danas mogu da potvrdim da sam posjetio sve 193 zemlje svijeta, kao i regione većine od njih. Imam 23 pasoša koje sam iskoristio na svojim putovanjima i uskoro ću postati vlasnik novog, dvadesetičetvrtog pasoša.
Nisam studirao ni na jednom fakultetu, ali planeta Zemlja je postala moj univerzitet i moj cilj je bio da naučim više o humanosti kako bih se duhovno obogatio kontaktirajući sa pametnim ljudima i njihovim kulturama. Ta želja za učenjem je bila jača od moje ljubavi prema roditeljima. Jedino mi je žao što nisam proveo više vremena sa svojim roditeljima. Znam da su patili svaki put kada sam odlazio od kuće na novo putovanje. No, uvijek sam bio u kontaktu s njima i slao sam im razglednice svake sedmice. No, miran sam jer sam bio uz njih u njihovim posljednjim trenucima života prije nego što su napustili ovaj svijet. Biti dobar sin (i dobar otac) je važnije od toga da budem dobar putnik.
Vaši roditelji nisu bili bogati pa sigurno niste imali mnogo novaca za putovanja. Kako biste pokrili svoje troškove radili ste različite poslove u cijelom svijetu. Šta ste sve radili i koji posao Vam je bio najneobičniji?
Morao sam da radim kako bih finansirao svoja putovanja i to je obično bilo ilegalno, bez radne dozvole u nekoliko bogatih zemalja kao što su Australija, Amerika, Kanada, Izrael i tako dalje. Oprao sam mnogo suđa u nekoliko restorana širom svijeta, predavao sam španski jezik u Japanu i Tajvanu, čak sam tražio i zlato u regionu Madre de Dios, u džunglama Perua.
Možete li našim čitaocima da kažete nešto više o putovanjima koja su Vam posebno draga?
Među mnogim putovanjima koja su mi ostala u lijepom sjećanju je ulazak u kraljevstvo Mustang 1989. godine kada je to strancima bilo zabranjeno. Još uvijek pamtim koliko sam bio fasciniran kada sam vidio rupe u planinama, pećine u kojima su monasi godinama živjeli, poput statua i svakog dana su ih hranili monasi iz obližnjeg manastira.
Takođe mi je veoma drago putovanje tokom kojeg sam prešao arhipelag Sulu, od Zamboange do ostrva Bornea, izbjegavši pritom pirate sa ostrva Jolo. Stanovnici su poput morskih cigana i pomogli su mi da u njihovim malenim brodovima dođem do malezijske države Sabah bez prolaska kroz Emigracionu službu.
I na kraju, moje hodočašće u manastire Svete Gore je na mene ostavilo veoma pozitivne utiske i naučilo me mnogo toga o ljudskoj prirodi. Za deset dana posjetio sam deset različitih manastira gdje su me monasi učili o ulozi čovjeka u ovom svijetu.
Kada putujete, Vi izbjegavate luksuze; spavate u hostelima umjesto u hotelima, stopirate, vozite se autobusom umjesto autom kako biste uštedjeli novac, ali osim toga spavate i na najčudnijim mogućim mjestima. Koje je najneobičnije mjesto na kojem ste spavali?
Da. Kako bih uštedio novac ja stopiram, spavam po domovima omladinskih hostela koje sam plaćao svega nekoliko dolara, a često besplatno na plažama i željezničkim stanicama. Vjerovatno najčudnije mjesto na kojem sam spavao je u hodnicima bolnica (na primjer u Stockholmu), na drvetu (u Brazilu i Allahabadu u Indiji), u Internet kafeima (u Japanu i Australiji), ispod mosta (opet u Indiji) i na još nekoliko neobičnih mjesta u Africi, kao što su škole i objekti katoličke misije.
Koje putovanje Vam je donijelo najveći duhovni mir?
Sa 28 godina sam ušao u budistički zen manastir na sjeveru Kyota u Japanu. Tamo sam proveo nekoliko mjeseci i kada sam otišao osjećao sam se kao potpuno nov čovjek, bio sam svjesniji svega oko sebe. Čak sam osjećao i da drveća žive i pozdravljao sam ih tokom svojih šetnji. Disao sam i osjećao da je vazduh proizvod zvijezda i volio sam njegov miris u svome nosu. Osjećao sam da je svaka sekunda mog života sveta, da je sam život svet i da je svijet savršen. Otad se osjećam kao hodočasnik koji putuje oko svog hrama, planete Zemlje i da je poznaje i voli.
Koliko dugo ostajete u jednoj zemlji?
Prema mojoj računici, da biste postali poznavalac svoje planete morate tome posvetiti 20 godina svog života. Podjela je sljedeća: Evropa – tri godine, Azija – šest godina, Afrika – četiri godine, Amerika – pet godina i Okeanija – dvije godine. To možete uraditi i za deset godina, ali nećete potpuno upoznati svijet. Postoje zemlje koje zahtijevaju da u njima provedete godinu dana kako biste ih istražili, na primjer Indija, Kina i Rusija. Za druge je dovoljno jedan ili dva dana (Monaco, Liechtenstein i San Marino). Dvadeset godina je dovoljno vremena da postanete majstor u bilo kojoj umjetnosti (a putovanje jeste umjetnost). Da biste postali istinski putnik morate posvetiti 20 godina svoga života putovanjima. Za tih 20 godina imate sasvim dovoljno vremena da otkrijete 193 zemlje Ujedinjenih Naroda i mnoge druge teritorije kao što su Antarktik, Grenland, Francuska Polinezija, ostrvo Tristan da Cunha, Abkhazia i tako dalje.
Kakve ste sve ljude upoznavali na svojim putovanjima po svijetu?
Jedna od zemalja u kojoj sam sreo neke od najneobičnijih ljudi je Papua Nova Gvineja kod rijeke Sepik, kao i u Vanuatuu, na Solomonskim ostrvima (naročito onim udaljenim) i na Tibetu. Ljudi koji žive na tim mjestima kao da pripadaju nekom drugom svijetu sa svojim bizarnim običajima i religijskim vrijednostima. Da bi putnik naučio više o ljudskom ponašanju izuzetno je korisno da ih posmatra, kontaktira ih i podijeli mišljenja s njima.
Putovanja podrazumijevaju potrebu da naučite barem nešto od mnogih stranih jezika. Koliko jezika Vi govorite?
Postati istinski putnik je veoma plemenita aktivnost (koju, na žalost, mnogi kvare). Savršeni putnik sa 20 godina iskustva na cesti zna više o svijetu nego univerzitetski profesor. Pravi putnik ima odgovornost da nauči šest zvaničnih jezika Ujedinjenih Naroda (arapski, kineski, engleski, francuski, ruski i španski). Morate barem razumijeti te jezike i pokušati da ih naučite pisati. Ja tečno govorim i pišem španski, francuski, engleski i ruski jezik. Što se tiče arapskog i kineskog, dobro ih govorim, ali ne znam ih pisati.
Kako ljudi reaguju kada čuju priču Vašeg života?
Nekada me ljudi pozovu da prenoćim kod njih i obično nakon večere moji domaćini žele da saznaju više o meni. Isto se dešava i tokom dugačke vožnje autom ili kamionom. Tada im pričam o nekim svojim avanturama. Naravno, oduševe se i ponekad mi se i dive kada im objasnim kako sam u svom životu plovio rijekom Amazon, prelazio Darfur u kamionima, jahao kamilu tokom sedmodnevnog puta od Chada do Nigera, radio u kibucu u Izraelu i vozio se sedam dana trans – sibirskim vozom od Moskve do Vladivostoka.
Da li je nekada bilo lakše ili teže putovati nego danas?
Sedamdesetih godina je svijet bio potpuno drugačiji. U to doba su postojale zemlje kojih danas više nema poput SSSR – a, Jugoslavije, Istočne Njemačke i dva Jemena. Mnoge današnje nove afričke zemlje tada još nisu postojale. Bilo je mnogo lakše stopirati, pronaći posao bilo gdje u svijetu, putovati brodom od Evrope do Amerike ili od Amerike do Azije po pristojnoj cijeni. Putovanje je bilo romantičnije sa mnogo manje putnika, tako da je bilo divno kada biste sreli još jednu osobu koja putuje iz Evrope u egzotičnu zemlju u Aziju i to se slavilo zajedničkim ručkom ili ispijanjem piva i razmjenu informacija o putovanjima.
No, nisu Vam sva iskustva bila prijatna; dešavalo se da Vas opljačkaju, deportuju i zatvore. Šta je najgore što Vam se desilo na Vašim putovanjima?
Da, dešavale su mi se i neprijatne stvari. U Kabalu, Afghanistanu 1989. godine za vrijeme Najibullaha su mislili da sam špijun i zatvorili su me na 100 dana. Bombardovali su me engleski i američki avioni u Baghdadu za vrijeme Saddama Husseina i morao sam da se sakrijem u podrum kako ne bih poginuo. U Johannesburgu su me u podne opljačkali na centralnom trgu; mnogo ljudi me je vidjelo kako se pokušavam odbraniti od tri mlada crnca koji su me htjeli opljačkati, ali niko mi nije htio pomoći i sve su mi uzeli. Na Obali Slonovače sam obolio od malarije i mislio sam da ću umrijeti. Moji prijatelji iz Španije sa kojima sam putovao su me odveli u bolnicu u Abidjanu i nakon nekoliko dana sam došao svijesti i preživio sam.
Vaša prva supruga Vam je postavila ultimatum da se smirite ili će Vas ostaviti, no Vi na to niste mogli pristati. Kada biste mogli vratiti vrijeme da li biste donijeli istu odluku?
Da, moja prva supruga mi je rekla da moram birati između nje i putovanja. Izabrao sam putovanja. Danas bih se potrudio da budem uvjerljiviji, veći diplomata i pokušao bih se nekako dogovoriti. No, ne bih se odrekao putovanja zato što su ona postala moja škola i još uvijek nisam naučio sve što želim kako bih se razvio od beskičmenjaka do pravog čovjeka. Još uvijek moram malo da putujem.
Danas ste opet u braku i otac četvero djece. Da li i oni vole da putuju kao i Vi?
Ne, oni ne vole da putuju kao ja. Moja najstarija kćerka je prije nekoliko godina putovala u Cancun, Meksiko, ali odsjela je u hotelu sa četiri zvjezdice. Isto se desilo i sa mojom drugom kćerkom koja je prošle godine sa mužem putovala na Tajland, ali preko turističke agencije što je uključivalo pun pansion u hotelu i restoranu, te ekskurzije sa turističkom grupom. Moj sin Lázaro je još uvijek premlad, ali ne mogu da zamislim da on stavi ranac na leđa i stopira. Moja djeca nisu naslijedila moju strast prema putovanjima i želju da uče o svijetu iz njega.
Danas imate 62 godine i porodični ste čovjek; da li ćete nastaviti da putujete? Koliko Vam se život promijenio otkad ste postali muž i otac?
Ne, više neću da putujem kao nekad. Sedam puta sam obišao svijet i nikad se neću uputiti na osmo putovanje. Sada opet imam porodicu i neću da ponovim greške iz svoje prošlosti. Porodica je ono pravo. No, pošto moja familija živi u Sibiru ja ponekad na svom putu od Sibira do Španije zastanem na mjestima gdje još nisam bio, na primjer u nekim dijelovima Rusije, ali samo na jedan dan. Rođenje mog sina Lázara mi je promijenilo život. Sada živim drugačije, želim svome sinu prenijeti sve što mislim da sam naučio na svojim putovanjima, naročito o ljudskim vrijednostima.
Objavili ste mnogo knjiga o svojim putovanjima i trenutno radite na novoj. Gdje se Vaše knjige mogu kupiti?
Dosad sam objavio 23 knjige. Ako želite knjige na engleskom jeziku možete ih kupiti na Amazonu. Knjige na španskom jeziku možete naručiti direktno od mene preko E – mail adrese koja se nalazi na mojoj WEB stranici www.jorgesanchez.es . U njima sam pisao o svojim avanturama, ljudima koje sam upoznao i kako sam uspio u tome da obiđem cijeli svijet iako nisam bogat čovjek.
Šta biste poručili čitaocima magazina “Lola”?
Moja poruka čitaocima magazina “Lola” bi bila da razmisle o tome da narednih 20, ili barem deset godina, žive životom putnika. Ne morate napuštati društvo kako biste putovali, ali posvetite 20 godina istraživanju svijeta u kojem živite, a ostatak života možete raditi i zasnovati porodicu kao i svi drugi ljudi. Putovati 20 godina je kompatibilno normalnom građaninu koji legalno radi 20 ili više godina, plaća poreze, ima porodicu i primi zasluženu penziju u starosti. Znanje koje ćete za tih 20 godina steći o ljudskim vrijednostima je neprocjenjivo. Steći ćete bogatstvo koje Vam ne može pružiti nijedan Univerzitet.
Ko je „Sindbad, španski moreplovac“? Kako biste opisali samog sebe drugim ljudima?
Prije mnogo godina jedan ruski novinar me je opisao kao Sindbada, španskog moreplovca. Zaista, sedam puta sam obišao svijet baš kao i Sindbad. No, ja samog sebe više volim da opišem kao normalnog čovjeka koji mnogo želi da nauči zašto postoji na ovom svijetu. Da bih dobio odgovor na to pitanje morao sam ga obići sedam puta. Tako sam otkrio da su svijet i ljudski život čarobni i predivni.
Malo sreće, mnogo hrabrosti i velika želja za učenjem o čovječanstvu su očito sve što je potrebno da bi se obišao svijet u kojem živimo. Jorge je sigurno u sve nas posadio zrnce želje da vidimo najudaljenije krajeve naše planete – pa makar nam za to trebalo i deset ili dvadeset godina. Jer šta je život nego jedna velika avantura?
