Povodom dvadeset godina svog postojanja i deset godina rada Sigurne kuće, Fondacija Udružene žene Banja Luka pokrenula je kampanju pod nazivom “Zaposlenjem prekidamo začarani krug nasilja”. Tom prilikom su na adrese svih ministarstava, Administrativne službe grada Banja Luka, dvadeset preduzeća, fabrika i kompanija pozvali poslodavce da u toku 2017. godine omoguće zapošljavanje najmanje jedne žene koja je preživjela nasilje u porodici. Rok za dostavljanje odgovora je bio prvi mart. Osvanuo je i taj dan, bez odgovora. Sa sasvim jasnom porukom koja se nije morala izreći, napisati ili objaviti. Žene koje su žrtve nasilja, postaju i žrtve sistemskog nasilja koje ih ne prepoznaje kao dio društva. Ono što je sigurno jeste da nisu sigurne nigdje osim u Sigurnoj kući, jer je marginalizacija izvan nje čini se prejaka.
Koordinatorica Sigurne kuće Amela Bašić Tomić izjavila je kako je kampanja za cilj imala uključivanje poslodavaca iz javnog, privrednog i privatnog sektora u zapošljavanje žena koje koriste posebnu mjeru podrške u Sigurnoj kući.
“U sastavnom dijelu pisma poziva se nalazio anketni list sa tri pitanja koja se odnose na percipiranje problema nasilja u porodici kao velikog društvenog problema, mogućnost otvaranja novih radnih mjesta u 2017. godini i za one koji planiraju zapošljavanje, prihvatanje i uključenje u kampanju zapošljavanja”.
Izostankom odgovora pokazalo se kako je društvo još uvijek nesenzibilisano za problem porodičnog nasilja. Prema riječima Bašić-Tomić izuzetno je značajno da se žene, žrtve nasilja prepoznaju kao potencijalne osobe za zaposlenje, jer su bez njih zavisne od porodice ili ostvarenja socijalnih prava. Sve što im je potrebno jeste povratak u uobičajeni način život i osjećaj pordrške da one to stvarno mogu, ali kako će moći kada odgovora nema?
Rok za dostavljanje odgovora je bio prvi mart. Osvanuo je i taj dan, bez odgovora. Sa sasvim jasnom porukom koja se nije morala izreći, napisati ili objaviti. Žene koje su žrtve nasilja, postaju i žrtve sistemskog nasilja koje ih ne prepoznaje kao dio društva.
Nakon zakonski propisanog perioda od šest mjeseci u Sigurnoj kući, pronalazi se izlazna strategija. Međutim, ono što predstavlja problem jeste kada žrtva nema podršku porodice, prijatelja, a ni kompletnog društva, koje joj ne želi omogućiti posao. Dakle, ponovo se vraćamo u ponižavajući, degradirajući stadijum ograničenosti ljudskog uma u kojem dolazimo do zaključka: “Ona je kriva što je žrtva, a pošto je naviknuta na to, sada može trpiti i još više”.
Po kom kriterijumu žena koja je žrtva nasilja ne može biti kompetentna na tržištu rada?
Je li nasilnik u međuvremenu radno sposoban i hoće li ikada, makar to bilo po izlasku iz zatvora biti spriječen da radi?
“Žene žrtve nasilja suočavaju se sa cijelim nizom prepreka prilikom pronalaska posla, kao što su: visoki troškovi brige za djecu što smanjuje sredstva koja žene mogu potrošiti za stan, hranu i druge potrebe; siromaštvo kojem su izložene često vodi ka prihvatanju manje plaćenih poslova ili visoko rizičnih poslova”, ističe Bašić-Tomić, naglašavajući kako su ranije ostvarivali saradnje sa pojedinim poslodavcima koji su zapošljavali žene, žrtve nasilja u porodica, pokazujući se tako društveno-odgovornima.
Međutim, ne možemo, a da se ne zapitamo, kakvima se to danas pokazuju? Poslodavci iz javnog, privrednog i privatnog sektora, koji umjesto odgovora ignorišu postojanje ovih žena.
Svaki put kada se pravite ta neki problem postoji, on prestaje biti dovoljno vidljiv, a onda se vremenom potpuno zamuti do te mjere da se ne zna ima li išta u toj dubini zamućenih sjena.
Svaki put kada ćutite kada vam se postavi pitanje, vi nesvjesno odgovarate. Taj odgovor je najčešće neću, ne mogu i ne želim. Taj odgovor direktno vrijeđa žene koje su nakon proživljenih trauma, snage i moći da pokušaju shvatile da postoji nova prepreka, da postoji novi talas nasilja, koji dolazi suptilnije. Koji udara sistemski, bez vidljivih odgovora, lica i udaraca, ali koji udara tamo gdje najviše boli. U dostojanstvo i ponos žena, koje sebi žele omogućiti bolje sutra, ali radi vašeg ćutanja ne mogu.
Ako je žena još uvijek kriva što je pretučena, onda je ona kriva i što je žrtva.
Kriva što čeka na priliku, ali kriva i što je sebi sama ne stvara.
Kriva je što je slabija, nježnija i ljepša, jer je “pripadnica tog pola”.
Kriva je što je žena koja nema prava u našem društvu.
Mene je sram društva u kojem živim, ako me moja muka i bol čine nepodobnom, nesposobnom i nedovoljnom. Ako će se ćutanjem opravdati sve što se nije izreklo, a zabolilo je. Ove žene udarci ionako odavno više ne bole, ali bi se sjećanja na njih mogla otvoriti vrlo lako budućim odgovorom koji je tišina.
