Gdje god se pojave, glumci Narodnog pozorišta RS izazovu pažnju. Kada krenu na put, u točkovima već odzvanjaju aplauzi i ovacije, a iskrenu emociju nesebično dijele sa publikom. Od smijeha od suza do suza zbog drame. I nema odskakanja. Tek možda po širini osmijeha.
A jedan od tih lijepih i iskrenih osmijeha je onaj Miljke Brđanin. Mnogi kostimi dio su njene pozorišne biografije. Bila je Marta u komadu „Sibila ili Bertove kočije“, dama sumnjivog karaktera u „Maštarijama“, vila u „Snu ljetne noći“, Nona u „Kokoški“, ciganka u „Banu prvom“, Saveta u „Izbiračici“, Anka u „Gospođi ministarki“, Anrijeta u „Učenim ženama“, Marija u predstavi „Sinovi umiru prvi“… Ovaj niz ima svoj početak još na Akademiji umjetnosti RS, a godine koje dolaze nizaće nove role. One glumačke, ali i životne.
Ansambl Narodnog pozorišta RS nedavno se vratio iz Francuske, a uslijedilo je i gostovanje u Brčkom. Kakve utiske nosi kraj 2016. godine?
Bez sumnje će kraj 2016. godine obilježiti odlazak ansambla predstave “Časovi u kojima nismo znali ništa jedni o drugima” na turneju u evropsku prestonicu kulture, Francusku. Zahvaljujući divnom reditelju Mladenu Materiću, pružila nam se prilika da u saradnji sa teatrom „Garon“ iz Tuluza i teatrom „Senar“ iz Pariza predstavimo sebe, nadam se u najboljem svjetlu, publici van granica našeg govornog područja. Poslije toga je uslijedilo igranje predstave” Sinovi umiru prvi” na festivalu Susreti pozorišta u Brčkom. Kraj ove godine obilježio je i rad na predstavi „Posljednji mejdan Petra Kočića“, jer ovim komadom obliježavamo vijek od njegove smrti. Mislim da u profesionalnom smislu mogu da budem više nego zadovoljna i ponosna što su mi ovi događaji krunisali kraj godine.
Uloga po kojoj ćete pamtiti 2016. godinu?
Uloga Marije u predstavi “Sinovi umiru prvi”. Na neki čudan i lagan način, ova predstava je našla svoj put unutar ansambla i povezala nas u jedno, a Marija i ja smo se susrele i prepustile jedna drugoj.
Godinama ste na pozorišnim daskama. U kojoj roli ste pronašli sebe?
U svim ulogama koje sam stvarala, ostavila sam dio sebe, tako da sad kada pomislim na jednu, odmah mi je žao što nisam izdvojila drugu, ali neke od dražih su uloga u predstavi “S planine i ispod planine” i uloga majke u predstavi “Radnička hronika”.
Mnogi kostimi dio su njene pozorišne biografije. Bila je Marta u komadu „Sibila ili Bertove kočije“, dama sumnjivog karaktera u „Maštarijama“, vila u „Snu ljetne noći“, Nona u „Kokoški“, ciganka u „Banu prvom“, Saveta u „Izbiračici“, Anka u „Gospođi ministarki“, Anrijeta u „Učenim ženama“, Marija u predstavi „Sinovi umiru prvi“…
Na sceni „živite“ svoju ulogu. Ako je baš zavolite, da li Vam je teško da je ostavite u pozorištu ili je dijelom ponesete i kroz život?
U kreativnom procesu stvaranja neke nove uloge, sigurno je to da je ona konstantno sa mnom u mislima i u privatnom i profesionalnom životu. Mnogo uloga sam stvarala i samim tim mnogo saznavala razmišljajuci i baveći se njima i sama ta saznanja su stvari koje nosim sa sobom u svom privatnom životu. Radujem se svakom vraćanju na scenu ulogama koje jako zavolim i čekam ih u pozorištu kao što i one čekaju mene.
Radili ste sa mnogim rediteljima i kolegama glumcima. S kim je posao bio pjesma?
Bez velikog truda i rada, pa čak i patnje, nema dobrog rezultata, dobre predstave. Tako da pjesmu ostavljam za poslije premijere. Pjesma su mi uloge u kojima uživam, kao na primjer u predstavi „Šećer je sitan, osim kad je kocka“ Gradskog pozorišta „Jazavac“.
Kako bi se zvao Vaš idealan komad i kako bi izgledala glumačka postava?
Možda se može govoriti o idealnom trenutku za mene u datom komadu i datim okolnostima. Takav komad bi trebalo da bude dobro dramski skrojen, sa slojevitim likovima, temom koja me u tom momentu intrigira i koja je bliska mom umjetničkom afinitetu. A idealna glumačka podjela bi bila ona koja bi sa jednakim žarom i željom radila na stvaranju nama “idealnog” komada.
U svim ulogama koje sam stvarala, ostavila sam dio sebe, tako da sad kada pomislim na jednu, odmah mi je žao što nisam izdvojila drugu, ali neke od dražih su uloga u predstavi “S planine i ispod planine” i uloga majke u predstavi “Radnička hronika”.
Volite li film? U kojoj filmskoj ulozi se pronalazite?
Sad kad pomislim voljela bih da sam imala više prilike da radim na filmu jer smatram da je za glumca podjednako bitna forma kao i pozorište, a možda bi mi bilo zanimljivo interpretirati uloge stvarnih ličnosti.
Uvijek neko ocjenjuje vas, glumce. A kako Vi, nakon mnogo proputovanih gradova i zemalja, ocjenjujete publiku?
Pravo publike je da ocjenjuje nas, jer ona je uvijek u pravu (smijeh). Koliko god mi to teško ili rado doživljavali, tu smo zarad njih. Divan je osjećaj bio u Francuskoj kada smo doživjeli ovacije od publike koja nas do tada nije imala priliku vidjeti, ali uvijek je srce puno kada te tvoja domaća publika bodri i podržava.
Sa svakog putovanja glumci donose i mnogo anegdota. Kakva je scena iza scena?
Uh, pamtim mnogo toga. Kad god se na sceni nešto dešava, iza scene je još življe, ali to sve ostaje ipak iza scene i među nama (smijeh).
Pjesma su mi uloge u kojima uživam, kao na primjer u predstavi „Šećer je sitan, osim kad je kocka“ Gradskog pozorišta „Jazavac“.
Važi ona da su sve žene i u životu pomalo glumice. Koliko često glumite u životu? Kada do izražaja dolazi Vaš talenat?
Nažalost, živimo u vremenu u kojem većina ljudi glumi u privatnom životu, a pošto ja imam priliku da to radim na sceni onda se trudim da to izbjegavam. Naravno, da taj talenat iskoristim ponekad kad mi je prijeko potreban (smijeh).
Da niste glumica, bili biste…
Plesačica. Ples mi je bio prvi san, a spojio se nekako sa glumom. Stela Korljan, koreografkinja u predstavi “S planine i ispod planine” nam je rekla: “Pleši za mene pet minuta da vidim ko si”. I u glumi je tako dovoljno da plešeŠ vješto u svojoj ulozi pet minuta i da publika vidi i povjeruje.
