Na konferenciji Banjalučkog centra za ljudska prava, “Sloboda govora u BiH(mit ili stvarnost)” kao jedan od panelista, prisustvovao je konceptualni umjetnik Damir Nikšić. Prepoznatljiv po svom osebujnom načinu izražavanja, ali i djelovanja u društvu, bio je odličan sagovornik i naše Lole. Zato vam donosimo njegov ugao o slobodi govora u medijima, ali i o daljim planovima u političkom angažmanu, s obzirom na to da je nedavno bio jedan od kandidata lokalnih izbora u Sarajevu. Damir Nikšić kao primjer čovjeka u svega nekoliko minuta iznosi mnogo stvari koje će vas navesti na razmišljanje, jer upravo to ovom umjetniku najbolje polazi za rukom.
Koliko uopšte imamo slobodu izražavanja u medijima i koja je cijena toga?
Smatram da slobode ima, ali zavisi kojom se publikom mi zadovoljavamo, kao i kojim nivoom oglašavanja. Krenimo od običnih banalnih stvari. Vjerovatno nećemo imati najbolje televizijske termine ako pričamo o trivijalnostima. Zato se zna za šta je dnevnik, a za šta jutarnji program. Kad krenemo odatle vidimo da nije cenzura, ali nije ni vrijeme pogodno za sve informacije. Moramo shvatiti da ima slobode, ali isto da postoje mjesto, vrijeme i prilika gdje se šta govori. Sve zavisi od okolnosti.
Kada to shvatimo onda moramo znati gdje djelujemo. Da li javnim medijima ili društvenim mrežama. Tu postoji interesantna stvar. Na javnim emiterima nećemo imati prostora za otvaranje raznih tema, ali na društvenim mrežama možemo. Međutim, tamo postoji jedno polje slobode koje znači i slobodu onoga koji reaguje. Prihvatam veliki dio slobode, uvažavam ga kod sebe i prihvatam kod drugog. Sve trpim na nivou ličnih uvreda, ja mogu istrpiti nešto što neko drugi ne bi mogao ko se identifikuje sa tim. Više mi je stalo do slobode izbacivanja negativnosti, jer se radi samo o riječima. Zadržavam za sebe pravo da mogu uzvratiti istom mjerom. Lično uvrijedim opako nekoga. Ako ja izgledam sređeno, ne znači da ne smijem psovati ljudima, ali je problem u odgovoru koji poziva na nasilje.
Moramo shvatiti da ima slobode, ali isto da postoje mjesto, vrijeme i prilika gdje se šta govori. Sve zavisi od okolnosti.
Samo bez fizičke prijetnje da bude. Neke uvrede su mi sasvim ok, pustite ljude da su časte. Ne vidim potrebu da kontrolišemo društvene mreže. Onog momenta kada dolazi do fizičkih prijetnji, tu se mora zaustaviti. Ne radi se o tome da li smo opasni, već da je to gubljenje vremena. To se radi, to se ne priča. Glupo gubljenje vremena da filozofiramo o fizičkim aktivnostima. Nametati tematiku je gubljenje vremena. Mislim da se to toga dolazi zrelošću. Vil Majer je rekao prošle godine na predavanju na Oksfordu, onog momenta kada je otvoren Obamin tviter nalog, u roku od 48 sati bio je zatrpan rasnim uvredama. A šta je trebao sad Obama, poslati dronove na ljude? Jednostavno je tako, tu smo na teritoriji avatara i ljudi koji se kriju iza pseudonima.
Međutim, kolika je zapravo urednička odgovornost kada su u pitanju takvi komentari?
Naravno da je velika, mene uvrijedi kada negdje izađe moja kolumna i administratori ne znaju kako da se nose sa komentarima. Kada neko kleveće to je problematično. Ok je, može se to napisati, ali kako se ne provjerava takva informacija. Na kraju to mogu biti partijski botovi, koji žele da ti unište karijeru kao umjetnika, građanina, možda smetam nekome, ko želi da kod većeg broja ljudi stvori takvu sliku o meni. Onda ako već profitiraju prkeo mojih leđa, hoću onda i procenat, ne samo honorar. Čak nisam stavio komentare na jutjub kanalu, jer me ne interesuju komentari. Ako platiš oglašavanje, demokratija je tu.
Nakon kandidovanja na lokalnim izborima i prilično dobrog rezultata, zanimalo nas je hoće li to biti smjer u kojem će dalje ići i kakvi su dalji planovi?
Na zadnjim izborima sam se bavio lokalnom samoupravom, jer je moj posao bio suštinski kao da sam NVO. Ne bih više na lokalne, sada bih išao sa kandidaturom na državni nivo. Pokrenuti pitanja onoga što se ljudima čini nebitnim, a to je odnos prema Zemlji samoj. Svi tvrde da su sinovi zavičaja, a jako loše to isto tretiraju, kroz eksploatisanje svih resursa. Zvuči dosadno ali mislim da imam interesantan pristup tome. Iz ugla društva, ane prirode, kao i građanske odgovornosti prema svemu tome. Da podsjetim ljude kao na lokalnu samoupravu, šta su globalni problemi.
