Do polovine prošlog vijeka ugovoreni brakovi na našim prostorima bili su uobičajeni. Roditelji mladoženje i mlade dogovarali su detalje budućeg braka i to najčešće bez znanja samih aktera, koji bi se po prvi put susreli na sam dan vjenčanja. Roditeljske odluke su u najvećem broju slučajeva bile finansijske prirode, a mladenci su ih poštovali bez obzira na to šta su mislili jedno o drugom.
Presudni faktori pri izboru životnog partnera za njihovu djecu bili su imetak mladoženje i miraz mlade. Emancipacijom žena, jeftinijim i dostupnijim obrazovanjem, migracijom stanovništva iz sela u gradove, te sveopštim rastom životnog standarda ovaj vid tradicije počeo je polako da izumire.
Nestanak ovih običaja otežao je pronalaženje supruge za jedan broj muške populacije, pretežno iz ruralnih krajeva, a za posljedicu ima nastanak jednog novog oblika trgovine ljudima: prodaju djevojčica zarad udaje.
Ugovoreni brakovi modernog doba
Ovakve brakove i danas najčešće dogovaraju roditelji, a ulogu trgovca ponekad preuzimaju poznanici i rodbina. Jako rijetko dolazi do zvaničnog sklapanja braka pred matičarem i u vjerskoj ustanovi, pa se najčešće radi o vanbračnim zajednicama. Djevojčice su stare svega 11-12 godina, a „muževi“ su u najvećem broju slučajeva njihovi vršnjaci, mada ima slučajeva kada su djevojčice prisilno udavane za muškarce koji su stariji od njih i do 30 godina. One nerijetko bivaju eksploatisane u seksualnom ili radnom smislu.
„Djevojčice su primorane da obavljaju kućne poslove, da seksualno zadovoljavaju muškarce za koje su udate, često dolazi i do prinude na prostituciju i vršenje krivičnih djela radi ostvarivanja profita za trgovca“, kaže Katarina Ivanović iz udruženja „Astra“ iz Beograda.
Na području Bijeljine tokom posljednjih pet godina prisilno je udato oko 40 djevojčica, podaci su kojima raspolaže udruženje „Otaharin“. Većina njih je udata u inostranstvo.
„Ukoliko se djevojčica ne uda dok napuni 16 godina, okolina o njoj govori da nije nevina i da je ‘baba djevojka’ koju niko ne želi. Imali smo slučaj da je djevojčica prodata za 200 KM i automobil. Nekoliko puta smo policiji prijavili slučaj, ali službenici u razgovoru sa njom nisu dobili tu informaciju jer je bila pod prijetnjom da ne kaže šta se desilo“, kaže nam Begzada Jovanović iz ovog udruženja.
Najmlađa evidentirana djevojčica koja je prisilno udata na području Tuzle imala je 12 godina, rekli su nam iz udruženja „Zemlja djece“ iz tog grada. Tokom protekle tri godine u Tuzli je evidentirano i procesuirano osam slučajeva maloljetničkih brakova.
„Djevojčice se udaju unutar zemlje sa ciljem odlaska van granica BiH. Destinacije su najčešće Italija, Francuska, Njemačka i druge balkanske zemlje. Roditeljima se daje naknada od 400 KM do 60.000 KM. Postoje organizovane kriminalne grupe, međutim njihova djelatnost nije isključivo samo prodaja djevojčica, nego i svi drugi vidovi eksploatacije. Takve grupe su rasprostaranjene u više država, a veoma su dobro organizovane i vješte u izbjegavanju zakona“, kaže nam Adnan Drndić iz ovog udruženja.
Ženidbom do novih „radnika“
Prisilnom udajom se domaćinstva šire, a porodice omasovljavaju, što dovodi do povećanja broja „radnika“ koji će za trgovca prositi na terenu ili na neki drugi način zarađivati novac.
„Što je dijete mlađe, to je veća vjerovatnoća da će se građani sažaliti i dati novac“, ističe Maša Mirković iz udruženja „Nova generacija“ iz Banjaluke.
Prilikom procesuiranja slučajeva ugovorenih i prisilnih brakova teško je dokazati da je došlo do razmjene novca, jer se radi o transferima koje je teško upratiti, ali se prilikom rada na slučaju dođe do tih informacija.
„Problem predstavlja ako su roditelji uzeli i potrošili novac, a dijete je oduzeto i smješteno u Sigurnu kuću, što ne zanima kupce koji hoće svoj novac ili djevojčicu. Ukoliko ona ne bude spašena, postoji rizik da bude prodavana više puta. Na početku je eksploatišu za prosjačenje, a kada malo odraste to prelazi u seksualnu eksploataciju i džeparanje“, kaže Drndić, te navodi i slučaj oca koji je policiji prijavio čovjeka jer mu nije isplatio kompletnu sumu novca za njegovu kćerku.
Policija bez podataka
U centrima javne bezbjednosti RS kažu da nisu imali registrovane slučajeve prisilnih brakova tokom proteklih pet godina. Ipak, od nevladinih organizacija i centara za socijalni rad saznajemo da je slučajeva bilo, ali da ih policija nije evidentirala po tom osnovu, jer su djevojčice bile privođene zbog skitnje ili prosjačenja.
„Jedini slučaj ugovorenog braka imali smo prije tri godine, radilo se o romskoj populaciji i Centar je intervenisao na način da je djevojčicu vratio roditeljima. U pitanju su bili trinaestogodišnjaci, a kako je djevojčica bila iz druge opštine, naš Centar nije imao nadležnost da vrši bilo kakav nadzor nad tom porodicom. Mladoženjina porodica je napustila teritoriju BiH, tako da ni o njima nemamo dalje podatke“, naveli su iz Centra za socijalni rad Banjaluka, ne odgovorivši na naše dodatno pitanje u vezi opštine iz koje djevojčica potiče, kako bismo mogli kontaktirati nadležni Centar.
Maša Mirković iz „Nove generacije“ navodi slučaj kada je jedanaestogodišnja djevojčica iz Sarajeva zatečena u prosjačenju na ulicama Banjaluke. Evidentirana je kao dijete koje prosi, ali je izlaskom na teren utvrđeno da se radi o prisilnom braku, jer je u Banjaluku dovedena zbog udaje za dječaka koji je imao 14 godina.
„U momentu kada su postojale naznake da otac dječaka ima seksualne odnose sa djevojčicom, Centar za socijalni rad je dijete izuzeo iz porodice. Ono je smješteno kod nas u Prihvatnu stanicu i nakon toga vraćeno u Sarajevo. Momenat zasnivanja vanbračnih zajednica se najčešće zanemari. Nema dokaza da su date pare da bi se djevojčica udala, ali se kroz priču sa maloljetnicom dođe do tih informacija. Nakon što je dijete vraćeno roditeljima koji su je i prodali, prema podacima do kojih je došla ‘Nova generacija’, ona je udata u inostranstvo“, govori Mirkovićeva, te navodi i slučaj šesnaestogodišnje djevojčice koja je pobjegla iz vanbračne zajednice i nije željela da se vrati tamo, ali joj sistem nije pružio podršku.
Djevojčicu je iz Prihvatne stanice pokušao odvesti naoružan brat njenog muža da bi je na kraju preuzela majka. „Nova generacija“ je dobila informacije da je upravo majka osoba koja seksualno eksploatiše djevojčicu i koja ju je udala.
„Bez obzira na sve to, sistem je ostao nemoćan, kao da nema kapacitete da se suoči sa tim problemom, kao da se ljudi u Centru za socijalni rad boje da djetetu daju status žrtve trgovine ljudima“, kaže ona.
Državno uređenje prepreka u borbi protiv trgovine ljudima
U Republičkom tužilaštvu Republike Srpske rekli su nam da nema procesuiranih predmeta iz ove oblasti, te nas uputili na Tužilaštvo BiH, od kojih nismo dobili tražene podatke. Odgovor iz Tužilaštva Brčko distrikta je takođe bio negativan.
Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) je od 2010. do 2015. godine imala šest slučajeva prisilnih brakova. Ministarstvo sigurnosti BiH, odjeljenje za borbu protiv trgovine ljudima, u svojim godišnjim izvještajima navodi da je tokom protekle dvije godine u BiH registrovano šest slučajeva prisilnih brakova maloljetnica. Radi se o djevojčicama starosti od 12-14 godina, za koje je brak bio ugovoren na području BiH, ali je postojala mogućnost njihovog odlaska u inostranstvo.
„Složenost uređenja Bosne i Hercegovine je vrlo često prepreka u brzom djelovanju nadležnih institucija na saznanja o ugovorenom braku. Regionalni monitoring timovi su jedna od mogućnosti za brzo djelovanje i saradnju institucija u asistenciji. Nakon identifikacije se potencijalne žrtve trgovine ljudima smiještaju u smještajne kapacitete koji se obezbjeđuju u saradnji sa nevladinim organizacijama, te se preduzimaju aktivnosti sa predstavnicima nadležnih institucija“, kažu u Ministarstvu sigurnosti BiH, Odsjeku za borbu protiv trgovine ljudima, te dodaju da „ovakvi predmeti na nadležnim tužilaštvima rezultiraju podizanjem optužnica za zapuštanje i zanemarivanje djeteta i polni odnos sa maloljetnim djetetom.“
Propusti institucija na slučaju iz Tuzle
Mobilni tim udruženja „Zemlja djece“ je 2013. godine u Tuzli saznao da se priprema udaja djevojčice koja još nije napunila 13 godina. Zaruke sa punoljetnim mladoženjom su već bile obavljene, a njegova porodica se samo zbog sklapanja braka nakratko vratila iz inostranstva u BiH.
„Obavijestili smo nadležni Centar za socijalni rad i zatražili da u što kraćem roku posjete pomenutu porodicu, ali se nisu oglasili po ovom pitanju. Iznenadnim pozivom od strane našeg terenskog asistenta saznali smo da djevojčicu u roku od dva sata odvode iz naselja. Odmah smo obavijestili nadležni Centar za socijalni rad i SIPU i tražili hitnu urgenciju. Niko od institucija nije reagovao i djevojčica je odvedena iz naselja“, navodi Drndić.
Nekoliko dana nakon toga SIPA je izašla na teren kako bi provjerila informacije o mogućoj trgovini ljudima. Djevojčica nije zatečena u porodičnoj kući mladoženje.
„Kontaktirali smo sve institucije u lancu borbe protiv trgovine ljudima, ali niko nije imao konkretne informaciju o ovom slučaju. Na kraju smo se obratili Ministarstvu sigurnosti BiH, te tražili da aktiviraju sve institucije kako bi se djevojčica pronašla, uz prijetnju da ćemo organizovati konferenciju za medije i alarmirati javnost. U roku od nepunih pola sata, obaviješteni smo od strane MS BIH da su angažovali sve institucije u lancu borbe protiv trgovine ljudima, da je djevojčica pronađena u Unsko-Sanskom kantonu, te da je već bila uključena u prosjačenje“, nastavlja Drndić.
Djevojčica je potom smještena u Sigurnu kuću, a mladoženja i drugi članovi njegove porodice su privedeni. Protiv njega se trenutno vodi postupak za krivično djelo polni odnos sa maloljetnicom, a protiv majke djevojčice je donesena presuda da je kriva za zapuštanje ili zlostavljanje djeteta, zbog čega joj je izrečena kazna od šest mjeseci zatvora uslovno.
“Ciganska posla”
Iskorjenjivanje prisilnih brakova znatno otežava stav društva da se radi o tradiciji i načinu života, naročito kad se radi o pripadnicima romske populacije, te da se u te stvari ne treba miješati. Naši sagovornici iz nevladinih organizacija kažu da su i institucije pune predrasuda, te da ne žele pokretati istrage u slučajevima koji se tiču Roma.
Generalna skupština Organizacije ujedinjenih nacija izjavila je da su neki običaji, stari zakoni i praksa, koji se odnose na brak i porodicu nespojivi sa principima iznijetim u povelji Ujedinjenih nacija i Opštoj deklaraciji o pravima čovjeka.
„Ljudi su puno osjetljiviji za probleme djece koji nisu Romi, to se osjeti i kada se priča o tome i kada se prijavljuje. Predrasude su jako velike, desi se da kao povratnu informaciju dobijemo komentar kako su to ‘ciganska posla’, pa se slučaj tek tako pusti. Imamo primjere da su se djeca sama predala policiji, bježali su od eksploatatora i smješteni su u našu Prihvatnu stanicu na tri mjeseca, a da mi nismo dobili podršku od Centara za socijalni rad koji su bili nadležni za tu djecu“, navodi Maša Mirković iz „Nove generacije“.
Rani brakovi krše osnovna prava djeteta
Prilikom stupanja djece u brak dolazi do povrede, prije svega, prava na nesmetan psihofizički razvoj, zatim prava na zaštitu zdravlja i prava na obrazovanje, upozorava Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac.
„Rađajući djecu, dok su i sami još djeca kojoj je potrebno roditeljsko staranje, oni se u startu suočavaju sa onim životnim situacijama za koje nisu pripremljeni, a vrlo često djeca iz tih brakova odrastaju u uslovima koji ne osiguravaju njihov pravilan rast i razvoj. Problem maloljetničkih brakova može se posmatrati iz više uglova, ali bez obzira o kojoj vrsti problema se govori jedno je sigurno – ove zajednice ostavljaju posljedice na djecu i njihov psihofizički razvoj. Dodatni je problem, a što je fundamentalno kršenje osnovnih ljudskih prava, kada su brakovi maloljetnika ugovoreni i kad su pod prinudom“, navodi Grahovčeva, dodajući da djeca u takvom braku žive u strahu, pate od izolacije, depresije, poniženi su i povrijeđeni.
Običaji i tradicija ne smiju biti izgovori kojima se pravdaju ugovoreni brakovi maloljetnika. Stručnjaci upozoravaju da ovakve zajednice mogu imati nesagledive posljedice ne samo za djecu koja stupaju u brak, već i za društvo u cjelini.
