Ovaj aktivista, sa završenim međunarodnim pravom, radi u IT sektoru. Ujedno i kao aktivista Centra za životnu sredinu. Aktivan je dugi niz godina u NVO sektoru, a ipak prepoznatljiv po prvenstveno svom izgledu. Na osnovu njega bio je meta kritika, osuda, prosuđivanja, ali na osnovu njega je došao i do inspiracije za film koji se zove: “Ja sam Adnan i neću vas raznijeti”.
“Ideja je nastajala godinama, oblikovana na Kratkofilu u sklopu projekta Punch International namijenjenom za seriju aktivističkih videa. Prijavio sam se sa drugom temom, ali u razgovoru sa producentima i režiserima, došli smo na ideju ovog filma. Par dana smo Branko Lazić i ja sjedili i pisali film, unutar dvadeset i četiri sata, sa amaterskom kamerom i uglovima. Za pet dana montirali smo priču.”
Priča je počela, a njen potencijal odveo je autora na takmičarske programe. Ovaj, eksperimentalno dokumentarni, film prošao je put Švedske na takmičenjima. Nakon toga i put Budimpešte, Vašingtona i Zagrebdoxa u Zagrebu. Posljednja dva festivala bila su u Herceg Novom kao i na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Kritike onih koji su gledali film oduševljavaju, ali, nažalost, tu je i nezamariv broj onih koji na temelju pretpostavki ostavljaju negativne komentare.
Adnan ističe kako se radi o ličnoj priči, ali se ljudi uvrijede. Niko nije prozivan. Iako je film snimljen prije terorističkog napada u Zvorniku i napada po Evropi, tek je sada dočekan sa komentarima u novonastaloj seriji terostičkih događaja.
Nismo htjeli ići ni na islamofobiju, već na školski primjer stereotipa. Bradat, čupav, sigurno puši travu. Prije par godina sam imao dužu kosu i dužu bradu. Pretresali su me do gaća. Od evropskih granica, na bečkom aerodromu do naših. Pun autobus se vraća iz Srbije za Sarajevo i na srbijanskoj granici izvode samo mene.
Ovaj film nije stvarao kontekst, jer se kontekst sam stvorio oko filma. Tako je on, prema Adnanovim riječima, postao: politički, vjerski, etnički i umjetnički. Snimljen je amaterskim kamerama, uz dodatak naracije, ali je zanimljiv odabir perspektive. Naime, odlučili su dodati efekte sigurnosnih kamera, kako bi prikazali percepciju društva koje gleda sa distance i analizira sa velikom pažnjom svakodnevni život ljudi poput njega.
Pretres na granicama mu je prihvatljiv u BiH, ali ga čudi Evropa koja se, kako kaže, prodaje za multietničku i multikulturalnu.
Sve je dobro samo dok se uklapaš u šablone multietničnosti. Vrhunac njihove multietničnosti je projekat o inkluziji Roma. Čim se ne uklapaš u sliku, pada teorija. Možeš biti drugačiji, dok se uklapaš u naš obrazac drugačiji. Što je najgore, nisam ja drugačiji.
Na povratku iz Budimpešte, nosio je suvenire i tucanu papriku. Čak je i to dovoljno sumnjivo bilo da se napravi kompletan pretres. Očekujući ilegalne tvari, kako dodaje, “od džointa do bombe”.
Kad nisi dovoljno upućen osjećaš se malo krivim, jer jesi li kriv kako izgledaš? Onda iz inata, znaš da nemaš ništa sa sobom pa se upitaš šta je najgore što ti se može desiti?
Iz razgovora je saznao da ima još ljudi kojima se to dešava te da nije izolovan problem. “Ovo je pokazatelj institucionalizovanog nasilja, uzrokovanim predrasudama”, dodaje. Pojedini komentari koji su mu upućeni navode kako on na ovaj način negira prijetnju, ali on na to odgovora:
Postoji sasvim realna prijetnja, ali se ne bori na ovaj način protiv nje. Zašto strah od drugih?
Balkan je, čini se, odavno izgubio smisao za satiru. Ono što Adnana brine jeste da se previše bukvalno shvati, ali se istovremeno i ne shvata. “Institucije su ogledalo društva, ali i nameću društvu kako da se ponaša”, dodaje.
Zanimalo me da li ga je sve to navelo da odluči da se ošiša i obrije i jednostavno “uklopi u sredinu”?
“U početku sam svaki put pomišljao šta će meni ovo u životu. A onda sam krenuo iz inata još više puštati kosu i bradu. Ovo je moj bunt i način revolta. Dijete plače, jer mu nešto smeta, a mi odrasli trebamo pokazati emociju na neki način i buniti se”.
Kad dijete ne bi dizalo buku, ne bismo znali šta mu smeta. Ovako će mu promijeniti pelene ili će pokupiti šamar. Vidjećemo šta će biti u mom slučaju: pelene ili šamar.
Njegov savjet mladima je da čitaju mnogo, od društvenih teorija do medija. Trud se isplati mnogo više od pasivnosti, jer, kako navodi: “Lakše je napisati status, imati devet lajkova i jedan hejt. Šta dalje?” On nastavlja sa filmom i umjetničkim angažmanom.
Lako je zaključiti zašto su korida i Grand parada bolji od Kratkofila i Animafesta koji su propali. Jednostavno, teorija velikih broja. Sto hiljada na koridi, petsto na Kratkofilu.
Međutim, to je odraz naše gladi za takvim sadržajima. “Da 90% populacije želi dokumentarce, ne bi bio Pink 1, 2, 3 već Diskaveri 1,2,3”, dodaje Adnan. Ono što mnogi vjeruju jeste da vrijeme mijenja sve, ali on smatra drugačije. Faktor promjene su ljudi, jer imamo visoku stopu neobrazovanih još uvijek. Zato je fokus na ljudima.
NVO krug ljudi često pokazuje ista lica, ali broj angažovanih ne opada, već raste. Razmislite o sebi i svojim predrasudama i stereotipima. Pogledajte u Adnana i druge ljude i pokušajte vidjeti dubinu. Površina ionako ne govori mnogo o ljudima. Ne brinite, neće vas raznijeti, osim ako ne uputi rafal riječi koje su kritika društva. Istog onog u kojem živimo.
