S druge strane, šira javnost spominje ovu pojavu kada priča o organizovanom kriminalu ili „stečajnoj“, „privatizacionoj“ ili nekoj drugoj zvučnoj „mafijaškoj“ grupi. Ipak, često se povećavanje rashoda s ciljem izvlačenja novca iz određenog projekta opisuje kao „pranje novca“. To je zabluda. Pranje novca je povećanje prihoda.
Prema procjenama MMF-a dva do pet procenata svjetske ekonomije čini opran novac. S druge strane, poznato tijelo za borbu protiv pranja novca i finansiranja terorizma Financial Action Task Force, tvrdi da je tačne iznose „opranog“ novca – nemoguće utvrditi.
U aferama ili skandalima, kojima obiluje život društava u tranziciji, pranje novca je zastupljeno kao jedan od osnovnih (ne)djela. Gotovo po pravilu, kao jedno od krivičnih djela koja se stavljaju na teret članovima kriminalnih grupa je i pranje novca.
Način pranja novca je razradio poznati američki kriminalac Al Kapone. On je novac dobijen od kockanja, prostitucije, reketiranja i prodaje alkohola, za vrijeme prohibicije u Americi dvadesetih godina prošlog vijeka, legalizovao prikazujući ga kao prihod od svojih automatskih praonica veša. Naime, jedan od njegovih poslovnih poduhvata je bilo preduzeće u kojem su građani u mašinama prali i sušili veš plaćajući novčićima. On je nelegalno stečen novac prikazivao kao prihod dobijen od novčića ubačenih u veš mašine u kojima su građani prali veš. Na taj prihod je uredno plaćao porez i novac se prelivao u legalne tokove – bio je „opran“. Međutim, sistem je osmilio knjigovođa Mejer Lenski da bi svom prijatelju i poslodavcu, opet kriminalcu, Bagziju Sigelu omogućio da legalno stekne bogatstvo.
Prema Oksfordskom riječniku engleskog jezika, termin „pranje novca“ je prvi put upotrebljen u novinama koje su izvještavale o aferi finansiranoj „opranim“ novcem – Votergejt. Afera je posljedica aktivnosti koje je bivši američki pšredsjednik Nikson preduzeo između 1969. i 1971. godine, navodno radi državne bezbjednosti – kako bi spriječio curenje informacija. On je, bez sudskog naloga, odobrio prisluškivanje telefona vladinih zvaničnika i novinara. Čitava operacija finansirana je sa oko 730.000 dolara opranih preko raznih američkih banaka i advokata. Nikson je zbog toga 1974. podnio ostavku. Iz ove perspektive, ironija slučaja je što pranje novca u to vrijeme nije bilo – protivzakonito.
Izvještaj Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (Organisation for Economic Cooperation and Development ili OECD) kao idealni poslovi za pranje novca navodi djelatnosti koje obavljaju agencije za nekretnine i osiguranja, kockarnice, zlatarske radnje, kafići, restorani i draguljarnice. Dakle, najpoželjniji poslovi za pranje novca su oni u kojima je mnogo plaćanja u gotovini. Najkraće, motiv “pranja” novca je prikazivanje nezakonito stečenog novca, koji je zarađen izgjegavanjem poreza ili nelegalnim aktivnostima, tako da izgleda da je legalno zarađen. U oba slučaja radi se o netržišnim i neetičkim potezima. Najbitnije, izvor pranja novca su transakcije u gotovini koje nemaju zvanične dokumente.
Uviđate li sad razliku? Vlasnici pomenutih obrta mogu jednostavno da prikažu veći promet od stvarnog uz malo ili nikakvo povećanje rashoda. Najbitinije je na kraju platiti porez i novac će ući u legalne tokove. Prefinjeniji način podrazumijeva polaganje novca u banke iz egzotičnih zemalja koje garantuju diskretno poslovanje.
Uprkos uvrženom mišljenju u javnosti, novac se iz legalnih tokova može prilično jednostavno prebaciti u nelegalne. Taj proces je jednostavniji nego što možete zamisliti. Dovoljno je samo da vam ne izdaju fiskalni račun. Ipak, za razliku od „pranja novca“, ova pojava-“izvlačenje novca” se mnogo lakše uočava i sankcioniše.
Sada kad smo napravili razliku između „pranja“ i „prljanja“ novca, lako je zaključiti da lažno povećanje stvarnih troškova nekog posla s ciljem ostvarivanja imovinske koristi predstavlja prikriveno pljačkanje.
U modernim finansijskm sistemima, kakvom i naše društvo teži, provjeravaju se okolnosti pod kojima se obavljaju transferi sa većom količinom novca. Najčešće postoje ograničenja iznosa za koji ne treba dokazivati porijeklo novca. Na primjer, ako želite da položite novac u banku u iznosu većem od 30.000 KM slubenici će vam tražiti porijeklo ili izvor te sume.
Da posjedujem konkretna saznanja o pomenutim aktivnostima, prikupio bi dokaze i prijavio takve poslove nadležnim institucijama. Ovako, prenosim zaključke dobijene nakon izučavanja relevantnih izvora i istraživanja. Neki od tih zaključaka pokazuju da se prostor za pranje rapidno novca smanjuje. Na primjer, u Skandinaviji se tek par procenata transakcija obavlja u kešu. Istovremeno, centralne banke i policije u svijetu utvrđuju ograničenja čime obavezuju banke i brokerske kuće da prijave promete veće od limita. U prijavama ih obavezuju da utvrde navedu izvore tog novca. Ovakve mjere zasigurno neće potpuno spriječiti „perače“ novca, ali će ih usporiti navodeći ih da budu maštovitiji.
Sve u svemu, idealni poslovi za pranje novca su djelatnosti u kojima se mnogo plaća u gotovini. Glavni motiv, dakle, nije tek zarada. Taj novac je već zarađen. Dobit stečena kroz nelegalne aktivnosti će čak kroz oporezivanje biti i smanjena. Međutim, novac će biti uveden u legalne tokove. Sjetite se toga kada budete komentarisali neki posao u kojem se izvlači novac. Ogromna je razlika između zarade koja nastane prije i poslije štampanja fiskalnog računa. 🙂
Eh, kad to smo površno prešli kroz zarade od povećavanja prihoda na legalan i nelegalan način hajde da odemo i korak dalje. Zagovornici političke filozofije koja podržava lične slobode smatraju da lov na “perače” novca ima uspjeha samo ako sve države vuku iste poteze.
Slično paradoksu “zatvorenikove dileme”, država koja u tome ne učestvuje – profitira, dok se ostale – nepotrebno iscrpljuju. Kada bi zemlje sve radile usaglašeno, korist bi bila veća od zbira sadašnjih iznosa. Ipak, i pri potpunoj koordinaciji će ipak biti zemalja koje će, iz raznih razloga – zaostajati. Prema tome, kao najlakši efikasan od svih poznatih načina borbe protiv prljavog novca predlažu – legalizaciju “svjetlijih” aktivnosti od kojih dolazi „prljav” novac poput lakih droga ili kockanja. Pretpostavljaju da su odrasli ljudi dovoljno svjesni i odgovorni prema sebi i svojoj porodici. S tim u vezi ne treba trošiti novac svih poreskih obveznika da se popravi, sputa ili obuzda tuđi porok. Štaviše, te aktivnosti se mogu čak i dodatno oporezovati. S tim u vezi, zanimljivi su potezi vlasti u Urugvaju i Holandiji da dozvole trgovinu kanabisa i njegovo gajenje. Analitičari naglašavaju višestruku korist od „dekriminalizovanja“. “Zabranjeno voće” će biti dostupnije što će povećati poreske prihode, a oslobodiće se prostor za efikasnije angažovanje policije, pravosuđa, zdravstva i zatvora.
