Sacha. Djevojčica od tek 11 godina. Djevojčica koja je nedavno pokušala da se ubije.
Zašto? Šta navede tako malo dijete na taj strašan potez?
BiH! Zemlja u kojoj ne postoje kriterijumi, zakoni, zabrane, društvena odgovornost, poštovanje različitosti, poštovanje drugih i drugačijih, elementarno poštovanje među ljudima… Zemlja u kojoj je vaspitanje djece odavno skrenulo u neku slijepu ulicu. Zemlja koja nema viziju kako bi trebalo da razmišljaju i rade nove generacije.
Zato mnogi roditelji znaju pa već od kolijevke odgajaju ksenofobe, homofobe, nacionaliste, šoviniste…
U parku često čujem “bolje da ga odgajam da tuče druge, nego da on dobija batine”, “nek’ bude šta hoće, samo nek’ ne bude peder”, “moje dijete mora znati da je Srbin, sve ostalo je nebitno”, “u lopovskoj državi najkorisnije je vaspitati i odgojiti lopova”, “poštenje i ljubav se ne mažu na hljeb”.
Pomislim: “A da im odmah okačite redenike i date pušku u ruke pa da krenu redom?”
U parku često čujem “bolje da ga odgajam da tuče druge, nego da on dobija batine”, “nek’ bude šta hoće, samo nek’ ne bude peder”, “moje dijete mora znati da je Srbin, sve ostalo je nebitno”, “u lopovskoj državi najkorisnije je vaspitati i odgojiti lopova”, “poštenje i ljubav se ne mažu na hljeb”.
Pogled mi opet padne na Sachino lijepo lice.
Ima kovrdžavu kosu i nešto tamniju boju kože. Živi u BiH i roditelji su je upisali u redovnu školu. Jer, od drugih se ni po čemu ne razlikuje. Dijete je. Već prvog školskog dana 2011. godine dobila je prvi udarac. Teške verbalne napade svih godina kasnije uprava škole nazivala je “dječjim poslom”.
Sacha više nije mogla da izdrži. Digla je ruku na sebe. Srećom, neuspješno.
Sva šestogodišnja porodična borba sa “dječjim poslom” stala je u vapaj majke Ike Ferrer Gotić objavljen na njenom Fejsbuk profilu. U toj priči pronašla su se mnoga djeca, mnogi roditelji. Vijest se širi, ali i saznanja o zlostavljanjima među školskim klupama.
Sjećate li Mahira Rakovca? Dječaka koji je, zbog vršnjačkog nasilja, zapalio školski ruksak i u smrt skočio sa zgrade u kojoj je živio? Sjećate li se borbe njegove majke Alise Mahmutović i sada već pokojnog očuha i uglednog profesora Dubravka Lovrenovića? Jedne dnevne novine u to vrijeme objavljivale su retke Mahirove majke posvećene mrtvom sinu. Društvo glasno komentariše – “dosadne li žene”.
Pogled mi opet padne na Sachino lijepo lice. Ima kovrdžavu kosu i nešto tamniju boju kože. Živi u BiH i roditelji su je upisali u redovnu školu. Jer, od drugih se ni po čemu ne razlikuje.
Šta je postigla u ovoj BiH? Jesu li škole postale obazrivije kada je u pitanju nasilje u učionicama? Jesu li roditelji promijenili kurs vaspitanja?
Ne!
Koliko djece i u ovom momentu trpi svakodnevna ponižavanja, udarce i podsmijehe, a da se stidi da to naglas kaže? Mnogo! Jer, postoje oni koji su uvijek iznad i koji u tom svom pogledu s vrha imaju podršku roditelja, i oni koje vaspitanje skrati za jezik pa sve ostane na trpljenju.
Tako strada tijelo. Tako strada i čista, nevina duša.
Jer, kome se obratiti kada su sve to “dječja posla”?! Samo, šta ćemo kasnije kada ta “dječja posla” ostanu teška trauma? Kako ćemo liječiti generacije satrvene djece koja stasavaju u društvu gdje osnovne norme ponašanja ne postoje? Hoće li moje dijete sutra, zbog izrazito plave kose i plavih očiju, biti nečija meta, jer, kako reče komšija, “izgleda kao da je Šveđanin pravio”?
Sjećate li Mahira Rakovca? Dječaka koji je, zbog vršnjačkog nasilja, zapalio školski ruksak i u smrt skočio sa zgrade u kojoj je živio? Sjećate li se borbe njegove majke Alise Mahmutović i sada već pokojnog očuha i uglednog profesora Dubravka Lovrenovića?
Kao i Sachina majka, spremna sam da “one iznad” javno prozovem i da se glasno borim za čistu dušu svog djeteta.
Djeteta! Ne Srbina, Bošnjaka, Hrvata, Roma, Afroamerikanca, Arapina… Već djeteta!
Sve ostalo u toj borbi biće nebitno!
