Činjenica je da ljudi imaju vrlo ružnu naviku osuđivanja, te da nekada ne razmisle kako se druge osobe osjećaju. Zbog raznih predrasuda i mišljenja, LGBT zajednica se često osjeća ugroženom i zapostavljenom.
Sa kojim problemima se suočavaju LGBT osobe u Bosni I Hercegovini, koji su to svakodnevni problem sa kojima se ovo društvo susreće, otkriva nam Vildana Džekman, aktivistkinja i feministkinja iz fondacije CURE.
Kakva je pozicija LGBT osoba u Bosni i Hercegovini?
Prije svega, voljela bih da spomenem da su se desili razni pomaci u društvu, pogotovo ove godine, te da se pozicija LGBT osoba u BiH dosta poboljšava. Ono što je zabilježeno je i monitoring media. Mi, organizacija CURE, smo radili zajednički projekat monitoring medija, gdje se primjetio napredak u pogledu izvještavanja, gdje nema u značajnoj mjeri diskriminirajućeg sadržaja. Vrlo je interesantno i važno da se mediji interesuju za ovu temu. Sve su to pozitivni pokazatelji, međutim još uvijek je to malo i nedovoljno. S obzirom da možemo govoriti o problemima sa kojima se LGBT osobe nose, jedan od glavnih problema je i taj da nemamo fizičkog prostora gdje bi se LGBT osobe sastajale , nemamo mjesto koje bi prihvatili kao naše, mjesto gdje bi se mogli osjećati sigurno.
S druge strane nemamo tog nekog kulturnog sadržaja, kultnog mjesta, gdje bi se sklupljali i osjećali sigurno. S druge strane zanimljivo je takodje da taj proces outovanja još ide veoma sporo u Bosni I Hercegovini.
Kako institucije BiH posmatraju LGBT osobe?
Značajno je spomenuti da se sami proces diskriminacije dešava na radnim mjestima kako i javnim ustanovama. Kada govorimo o zdravstvenim ustanovama, definitivno nailazimo na razne probleme. To je veoma važno za spomenuti, pogotovo kada govorimo o trans osobama, i interspolnim osobama, gdje je vrlo zanimljivo da ih još uvijek drzavne klinike ne podržavaju i odbacuju.
Sproveli smo istraživanje o položaju LGBT osoba u oblasti zdravstva koji je pokazao zaista šokantne pokazatelje. Naime, LGBT osobe se ne outuju pri pregledu u zdravstvenoj ustanovi od straha signamatizacije, te da će neko zavesti tamo da su LGBT osobe. Definitivno LGBT zajednica nema dovoljno povjerenja u zdravstveni system. Takođe ova činjenica i diskriminacija može zaista negativno da utiče na kompletnu procjenu njihovog psihofizičkog stanja.
Da li postoje neka rješenja i odluke koje su se desile, a pozitivne su po LGBT društvu?
Ono sto jeste pozitivno kada govorimo iz tog nekog zagovaračkog mehanizma jeste da je donesen zakon o zabrani diskriminacije. To je jedna izuzetno dobra stvar, pogotovo kada je riječ o radu sa institucijama . Takođe, fondacija CURE je bila uključena u izrade strategije ljudskih prava koje vodi Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice; bili smo dio radne grupe. Po prvi put u strategiju je uključeno pitanje LGBT osoba. Ministarstvo za ljudska prava je to po prvi put napravilo. Imajući ovo u vidu možemo reći da su u zagovaračkim mehanizmima napravljeni neki pomaci. Medjutim, na tom nekom nivou, rada sa zajednicom i kreiranju sigurnog okruženja nisu napravljeni značajni pomaci, te ne možemo reći da se osjećamo sigurno. Ove promjene nisu previše velike, ali su svakako značajne.
Koji su to pomaci koje bi ti voljela da vidiš?
Ono što bih voljela da vidim u narednom periodu jeste svakako da se država više uključi u zaštitu prava LGBT zajednice. Mi trenutno vršimo pritisak na državu da uradi određene pomake, a država ne prepoznaje probleme sa kojima se LGBT osobe nose. Kao što sam već spomenula, mi nemamo zajednički prostor gdje se osjećamo sigurno, te osobe koje nisu prihvaćene od strane porodice nemaju sklonište kada ih porodica izbaci na ulice, ali organizacije ulažu napor da pruže sve vidove podrške. Ne postoji nikakav razrađen mehanizam pomoći, zavisi samo od nas hoćemo li pružiti neku vrstu podrške, bilo finansijske ili neke druge. Mi ne možemo krenuti ni u kakvu promjenu dok ne krene proces outovanja, a taj proces može započeti samo onda kada se osjećamo sigurno u državi u kojoj živimo
Koje su to glavne predrasude koje društvo ima?
Najveća predrasuda je ta što svi smatraju da nas ima malo, što nije tačno, te da su LGBT osobe bolesne. To su neke od glavnih predrasuda.
Da li smatraš da društvo sve više prihvata LGBT zajednicu? Osjetiš li pomak u društvu što se tiče ove teme ili ne?
Kada je riječ o pomacima, smatram da treba ići jedan na jedan. Svi mi svojim postupcima pravimo neke pomake u društvu. Naše samo outovanje podstiče neke promjene kako u drustvu tako i u nama samima. Svako od nas sam može praviti neke pomake u društvu i u društvenim sistemima. Osim institucija veoma je važno i da društvo prihvati činjenicu da u Bosni i Hercegovini žive LGBT osobe.
Takođe, smatram da je važno da se radi u obrazovnom sektoru gdje je veoma tesko ući sa ovom temom. Trenutno smo u procesu promjene udžbenika gdje i dalje stoji da je homoseksualnost bolest.
Voljela bih da napomenem da nas je veoma iznenadila policija BiH koja je izuzetno pozitivno odreagovala u mnogim situacijama. Tokom Merlinke, policija je mogla doći u civilnom odjelu, međutim oni su odlučili da dođu u policijskoj uniformi da bi spriječili neku od neželjenih situacija. Takodje, veoma često dolaze i na event-e LGBT osoba, te drže prezentacije o ovim temama i zaštiti LGBT društva sa novim kolegama koji dodju u policijske stanice. To su neke pozitivne stvari koje nam mnogo znače.
Koje su najčešće neprijatne situacije sa kojima se susreće LGBT populacija?
Ja sam aktivistkinja i pričam o ovim temama javno, te mogu reći da sam se susretala sa pretnjom i verbalnim nasiljem. Takođe, prisutna je i diskriminacija u kontekstu ignorisanja.
Proces života LGBT osoba u BiH je diskriminacija svakodnevna, jer u BIH nemaju prava kao u što bi imali u državama regiona. Zbog činjenice da nema registrovanog partnerstva, možete da se susretnete sa mnogim neprijatnim situacijama. Na primjer, kada živite sa partnerom ili partnerkom ne možete da posjetite osobu u bolnici jer ste niko i ništa toj osobi. Takođe, ne mozete da nasljedite stan ili kupite stan, jer ko ste vi jedno drugom, iako živite po 10,15 godina zajedno. Dolazite do problema da ne možete ni da usvojite djecu ako želite djecu, pa do nekih ostalih stvari kao što su porezi. Živimo dvostruki zivot što je vrlo specifično i teško. Jedno ste na radnom mjestu, drugo kada dodjete kući. Skrivanje vašeg identiteta, veze ili vašeg partnera/partnerice zna biti dosta iscrpljujuće.
Uprkos svemu tome postoje mnogi pomaci kako od strane društva tako i od institucija i organizacija. Sve to ide veoma polako, ali svaki pomaci su važni.