Sumorno jutro budi se nad mojim gradom. Noć već lagano skida svoj crni ogrtač i prvi jutarnji zraci sunca su na pomolu. Prizor je božanstven. Stojim na autobuskoj stanici i čekam već dobro poznatu liniju spremna da se ukrcam za još jedan radni dan. Udobno se smještam na zadnjem sjedištu već istrošenog autobusa i posmatram lica koja se voze zajedno sa mnom. Razmišljam o njihovom životu, njihovim navikama, željama… Prelazim pogledom od jednog putnika do drugog i svi su u nekom polusnu i svi su toliko nedostižni. Kao da svako piše svoju priču. Nešto duže nego obično zadržah pogled na jednoj gospođi raščupane kose i skladom boja kao da je krenula na cirkusku zabavu.
Osmjelih se da joj sudim na osnovu izgleda i ubrzo prekorih samu sebe te skrenuh pogled na momka koji je stajao u uglu sa slušalicama u ušima iz kojih dopire zvuk električne gitare. Odmjerih ga od glave do pete, te se zadržah na dubokim cipelama sa mnogo visokim đonom za mušku obuću. Izgleda tako ružno. Kuda li on sve hoda sa tom obućom? Pomalo me plaši njegov stil. Na pola sklopljenih očiju nastavim voditi borbu protiv savjesti i usudih se da pričam sa njom. Nagovara me da i dalje posmatram putnike, željna novih informacija. I moja savjest se pita baš kao i ja, kakvi li su ti ljudi? Na prvi pogled uznemirujući, zastrašujući, odbojni, primamljivi, zanosni… I što se više borim protiv savjesti, to sve više zurim u nepoznate ličnosti. Šta bi se desilo kada bi svim putnicima postavila isto pitanje? Kakve razne odgovore bih dobila? Znam! Pitala bih ih: “Šta je za njih život?”. Momak u visokim cipelama bi sigurno rekao da je život za njega droga, žene i alkohol.
Žena u cirkus varijanti promumnjala bi da je život veseo i uzbudljiv dok bi starac preko puta mene sigurno ispričao neku tešku i zanimljivu anegdotu iz njegovog dugog života. Čudno je to. Toliko ljudi na jednom mjestu, a toliko različitosti. Da li su svi iste vjere? Vole li svi iste stvari? Uživaju li u istim sitnicama? Vjerovatno neko od njih je nepopravljivi sanjar, možda dobar muzičar ili glumac? Možda neko od njih radi u zdravstvu… Izgled mi ne otkriva ništa. Za mene su na posletku svi isti. Obični stranci o kojima ne znam ništa do onoga što nose na sebi. I to je sve? Nije li to premalo informacija da bi se o nekom sudilo? Jedno je sigurno, neki od njih su mi neopisivo dragi dok su drugi zadivljujuće odbojni. Tada me prekori moja savjest pogledom i navede me da se zapitam kako ja izgledam u njihivim očima. Na tren se stresoh i osvježih pamćenje u glavi. Na sebi nosim crnu prozirnu košulju utrpanu u sive teksas pantalone ispod koje se jasno nazire potkošulja u istoj boji kao i košulja.
Na nogama su mi lakovane baletanke kao i torba u istoj crnoj boji. Kosa mi je puštena i blago dodiruje ramena. Pitam se kako mene svi ovi stranci vide? Kako me doživljavaju? Da li nekome i ja ličim na cirkuskog izvođača, naduvenog buntovnika, narkomana… Stresla sam se od pomisli i brzo preletjela pogledom po svim licima u autobusu. Odahnula sam kada sam shvatila da zaista niti jedan pogled nije uprt ka meni. Činilo se da su svi zauzeti svojom brigom i na tren sam se sažalila. Rado bih da im odagnam misli i pomognem, ali kako? Tek tada sam zaista bila svjesna koliko mi je svijet stran i da na osnovu nečijeg izgleda ništa ne možes zaključiti o osobi, jer kako nekoga ti možda pogrešno procijeniš, tako će zasigurno neko pogrešno procijeniti tebe (a to ne zeliš). Stoga, ne sudi po izgledu, usudi se upoznati.
