Znam, još uvek nisi stigla gore.
Previše si volela da šetaš ovim našim ulicama i zveckaš malim kockastim štiklima svojih lakovanih salonki.
Da pozdravljaš prolaznike. I cvet. I pticu. I odbačenog psa sklupčanog u hladu. I decu, više od svega.
Znam, još uvek nisi stigla gore.
Treba spakovati sve one lepršave haljine, suknje i blejzere u kofer, svaki vikler kojim si talasala dugu crnu kosu što je sramno otišla pre tebe. I veliku četku i šnalu. Jer gore će sve biti po starom, možda i bolje.
Treba spakovati svaku pesmu što si u zbirku stavila i svaku koja je ostala ko napušteno kerče na papiru u fioci ili ispod kreveta.
Nemoj zaboraviti onu tvoju bundu i šubaru, jer samo ti si umela da ih nosiš ko sama Onjeginova Tatjana na onom zaleđenom jezeru. Kažu da je gore prijatno, i da nema snega, ali ti ih ipak ponesi, nek stoje u plakaru ako treba.
Znam, još uvek nisi stigla gore.
Negde se smeješ. Negde si u nekom cvetnom dvorištu, čučiš kraj saksije crvenih muškatli i smešiš se u fotoaparat. Piješ domaći sok od višnje i raduješ se susretu sa prijateljicom što ga je tri dana pravila. Nazdravljaš. Njišeš se uz zvuke gitare preko čijih žica lagano prstima prelazi tvoj prijatelj.
I pevaš. Sigurna sam da pevaš, iako te nikada nisam čula da pevaš. Ali, svaki tvoj pokret rukom i nogom bili su pesma. Ponekad se lepše peva telom nego ustima.
Znam, još uvek nisi stigla gore. Sediš u hladu i preko ukrštenih kolena pišeš nam poruku, veliku istinu koja se spozna tek nakon što se sklope oči ili malo pre toga. Nikada nisi bila deo ove sulude priče koja nas polako uvlači u svoju zamršenu fabulu. Opirala si se lepotom i osmehom svemu onome što od nas pravi ranjena bića, umrla pre tebe.
Uostalom, zar je bitno gde smo, zemlja ili nebo, ako smo mrtvi? To što mi hodamo po pločnicima, ništa ne znači. To što možemo da još uvek dišemo, ništa ne znači ako smo mrtvi. I nesposobni da se radujemo.
Nikada te nisam pitala kako uspevaš, valjda sam mislila da će biti vremena za to. Sada sam ostala bez odgovora, uklještena u sve besmislenosti koje čovek obično sam pravi. I tu poruku koju nam pišeš, nikada nećemo naći i pročitati. I sve poruke koje su pisali oni koji su otišli pre tebe, nikada nismo našli. Jer da jesmo, drugačije bismo živeli.
Znam, još uvek nisi stigla gore.
I dobro je što je tako, jer kasno sam javila da ti spreme jedan beli sto, stolicu, blokčić i zašiljenu olovku. Da uberu sveže cveće i spuste ga u ledenu vodu u vazi.
Da obavezno nabave jedno veliko starinsko ogledalo da se raduješ sebi ko što smo se svi mi radovali kada te vidimo i zagrlimo. I plakar. I porcelansku šolju i čajnik. I lampu sa abažurom sa kog vise rese.
Javila sam da ne plaču. Da te niko, ni slučajno, ne dočeka ucveljen sa onim krupnim kotrljajućim suzama i drhtavom bradom. Bez zgužvanih maramica u rukama ili krilima, kako god.
Jer tvoj život tek počinje.
Baci nam pesmu sa prvog oblaka na koji staneš. Čekamo je raširenih ruku.