Čemu ta revolucija koja slasno jede svoju djecu. Ja koliko vidim, jebale smo mi ježa u leđa, hoću reći, tom svojom gerilsko-gladijatorskom borbom smo dobile samo koji ku… manje i mnogo posla više. Kako, pa lijepo.
Šta zavrćeš tu sijalicu, šta si se uspentrala. Znam, ne trebaš biti Tesla za taj poslić, ali, brate, ne moraš biti ni toliko uporna. Sjedi, preksti noge, pati od visine, nek se on propinje, mjesto da je u to vrijeme taman završio još jednu partiju ničega, sam sa sobom, onako horizontalno na otomanu.
Zadigla gospođa haubu ispred kuće, mijenja ulje, dosipa vodu, vadi akumulator, prespaja, hvata se lavora i krpe, nek se šajba cakli, ona sva mokra, cijedi se sa nje, ko kakav miš, ruke joj od kolomasti nekakve, pod noktima se sam vrag crni, frizuru odavno nema, a on pimpla loptu na rekreaciji, jer je taman iskoristio to vrijeme dok se ona bavila dijagnostikom i reparacijom limarije da poradi na svojoj kondiciji.
Može vojska? Može vojska. Drži pušku, majčin sine, ne možeš joj oteti ni puškom. On, u međuvremenu, kuva, šta će čovjek, ne može da trpi gladan, a i glupo je da ne podijele kućne poslove. Ostaje misterija kako svaki njihov ručak dobrim dijelom završi na plafonu i među svim fugama na pločicama, pa kad odloži naoružanje žena mora i to fino za njim da počisti i tako ubije u njemu svaki poriv da bude od koristi. Može plug? Može plug. Šta je njoj preorati dunum zemlje, pa da sutra komšiluk ne priča kako je oženio nešto špatno, neku nejač, nešto neuhranjeno i nikakvo. Može ražanj? Može ražanj. Umjesto da čvarke povremeno gricka kao čips, dok joj muž masira stopala budeći joj čakre za bolje varenje, ona aktivno učestvuje u cijelom procesu njihovog nastanka, jer ona to sve zna i može. A šta joj je teško i kakvo prasence nabiti.
Žena sve može, sve hoće, sve zna. Pa šta? Kome se toliko dokazujemo da smo postale aman muškarci. Dok oni planduju u debelom hladu, puštajući stomak, takmičeći se u prdenju i podrigivanju i gledaći kakve smo mi budale jer se toliko borimo da dokažemo kako ćemo u samo 24 sata da odradimo puno radno vrijeme, opajamo kuću od poda do plafona, skuvamo ručak sa sve predjelom, glavnim jelom i dvije vrste kolača, volj ti voćni volj malo jači čokoladni, bez da izgubimo vrijeme za kvalitetan doručak i laganiju večeru, kako i dolikuje, poperemo i popeglamo sav veš po kući, oplijevimo pola bašte, izigramo se sa djecom, okupamo ih i spremimo za vrtić, pokupimo igračke zanemarujući ubode kockica i piskutave gumene daveže, popričamo sa svojom mamom i, naravno, njegovom, da ne bude dvostrukih aršina, pa mu još i tetku, malo stariju curu, okrenemo jer ona voli kad je se neko sjeti, a pošto se on nikada ne sjeti ti ne možeš patiti od amnezije, skoknemo do trgovine po namirnice, poradimo na sebi jer kako da ga naveče iz kose zapuhne miris zaprške, izregenerišemo se jedno sat vremena dok oplijevimo sve dlake po sebi, umažemo anticelulutne smjese i maske iz Crnog mora, uradimo koji sklek i trbušnjak i uskočimo mu u krevet miomirisne, svježe, na vrhuncu raspoloženja i prespremne za pozu luster. Šta je on u međuvremenu radio – koga briga kad ima takvu spremčinu pored sebe.
Nisu krivi oni što mi to sve možemo, već mi same, jer smo se boreći da to možemo to i izvojevale. Stoga se ne ljutim na muškarce, ne samo zato što ih više volim, na sirov seksualni način, već najviše zbog toga što su puštajući nam da postanemo super žene oni postali toliko super opuštene jedinke, čije je postojanje jedna prelijepa igrarija – mame ih tetoše, žene hrane, peru i zadovoljavaju, kćerke poštuju, koleginice oslobađaju pola posla dokazujući da nisu ništa manje sposobne, svaka od nas tu ima neko svoje mjesto koje nam je naša borba dala. A svaki njihov iole veći napor, tipa donošenja vreće kupusa, iako mi žene svakako to bolje znamo uraditi, ne samo izabrati koje su glavice kvalitetnije, već i kako se uprti da se to lakše i bolje nosi na peti sprat, smatra se pokazateljem vanserijskog poštovanja i ljubavi. Tako da i za nastavak – jebo vas feminizam.
Onda, tu su sve one estetske bolesti. Dok je nama sasvim normalno da budemo kežual, jer, eto, i to je vid borbe, da se ne svedemo na seksualni objekat, da pokažemo i dokažemo kako je prirodno najljepše, kako je lukšija najbolja za kosu, a šećerna vodica ima višestruko dejstvo, od depilacije do učvršćivača za frizuru, on se mandrlja po tri sata. Aj što svako malo začepi odvode svojim pokošenim dlakama, uz našu opasku da ništa ne dira, jer mi to znamo bolje otčepiti, nego što je postalo sasvim normalno da se više ne zna koji je čiji depilator, bic, strugač. Iz prosto ekonomskih razloga.
Krenete negdje, ti, jelte, kao moderna presposobna žene, sve, ali sve pripremne radnje završiš za cirka pola sata, onda još toliko sjediš u autu ispred stana, a on tek izašao iz tuš kabine. Dok stignete na odredište, ti već ko izduvan balon, a on sav napet, puca od energije jer mu lavanda kojom se utrljavao dok si ti za to vrijeme mijenjala svjećicu na prednjem desnom faru, jer ti to naravno znaš, upravo isparava direktno u nosnice uzrokujući mješavinu opuštenosti i poleta. On vodi uljudne, opuštene razgovore, ćakula naokolo s narodom i srkuće šampanjac, dok ti izgledaš kao pokošena livada, spremna samo za baliranje.
Vrijeme je, krajnje, da se počnemo boriti za sve ono što nam je dosadašnja borba uzela. Da postanemo žene koje sijalice zavrću baš ako nema ko drugi, popravljaju kvarove, kreče kuće, idu u rat, cijepaju drva i donose vreće kupusa za kiseljenje tek ako se zateknu sam same negdje u kakvoj pustahiji. Za sve ostalo, nahvataj prvo muško, ako već nemaš lični primjerak, nek se on znoji, presamićuje i gine, a ti poradi na sebi. I ne, to ne znači nužno da se taj rad svodi samo na fiziku, pa da se vrtimo u začaranom krugu znanom kao lijepe i glupe. Dok on popravlja, malteriše ili zavrće, ti idi na časove portugalskog, iako ti dalje od gledanja sapunica neće zatrebati, zavoli jogu, mada zapravo negativno utiče na tvoju histeriju jer ne odgovara tvojoj krvnoj grupi, cijedi suzne kanale svih dana PMS-a i ciklusa, onesposobljena za bilo šta teže od kašike, pa se to stanje lijepo protegne na dvije sedmice, uz malo sreće i duže.
I nauči kako naprasno zaboli glava. I da kažeš da nešto ne možeš, a ponešto i nećeš. Da bi postala žena, pusti ga, bolan, da bude muško, a ne da mu kasnije serondaš kako je prava tetkica, dok ti, rodno osviještena, tucaš kamen.
Jer, jebo te feminizam, kad ćeš na kraju, taman kad dovoljno izvježbaš da sve te silne rabote obaviš u jednom danu, pokazujući cijelom svijetu da Sparta i Džeki Čen u ženi još žive, skončati od erupcije prava, umora, stresa i muke. Tačno ko magarac.
