Srcu svoga srca, sa ljubavlju dati
slobodu da iz grudi ode
kuda ga koraci vode.
Kada se dete rodi,
najpre se prekine ta čudesna vrpca
preko koje je dete virilo u svet izvan stomaka.
Ali nevidljiva nit ostaje, neraskidivo jaka.
I puzi dete sve dalje,
na svoje nožice staje, gega se i pada.
Odjednom pusti ruku na koju se
oslanjalo do sada
i krene.
Trapavim koracima još dalje,
sve krupnije i brže.
Sve dalje.
Otme se tako iz zagrljaja.
Ali nevidljiva nit još uvek spaja.
Onda na leđa stavi torbu
i otrči ka školi.
Tamo ga nešto uče,
đačke ga muke muče,
odrastanje zaboli.
A majka leči i voli…
I kada joj bude zabranjen ulaz u sobu.
I kada dnevnici postanu za nju tajna.
I kada postane dežurni krivac
i policajac i negativac.
I kada počne strašno da smeta.
I kada je dete sasvim isključi iz svog sveta.
Kada se učini da pubertetu nema kraja…
Nevidljiva nit još uvek spaja.
A dete je sve dalje i dalje.
Retko dolazi, pozdrave šalje…
I tek kada potpuno ode,
Tek kada shvati smisao slobode,
konačno može da joj se vrati.
Tek tada stvarno može pogledati
svoju majku i znati.
Ona je uspela.
Podigla je čoveka.
Koji je poželeo da se vrati.
Da kaže hvala.
Za sve što je žrtvovala,
za sve što je prećutala,
za sve što je brinula i tugovala,
za sve dečje bolesti koje je sa njim preležala,
za sve što nije spavala,
za sve što je beskrajno davala,
za sve što se Bogu molila
i izdržala najteži podvig do kraja.
Čudesna je ta nit,
ta nevidljiva nit što zauvek spaja.