Za početak da udahneš i izdahneš i kažeš sebi: “Svako ima nešto što mu sedi na pršljenovima vrata”.
Onda smireno otvori frižider i uzmi pivo, ili naspi sebi pelinkovac, ili vino, ili zapali cigaretu pod otvorenim nebom i slušaj žabe kako krekeću ili kola kako tutnje u daljini, zavisno gde živiš, ili idi i trči kao konj pušten na livadu posle osam dugih godina u štali, memljivoj.
Idi kod frizera, makar da ti samo kosu opere. Kaži mu: “Masirajte mi teme duže, molim vas”
Ili idi na ples, negde na neko mesto gde se ljudi silno zabavljaju plešući, gde se svi znoje i to nikom ne smeta, gde presvlače mokru majicu suvom koju su poneli u torbi. Pleši sa svima, sa onim i desno i levo i ispred i iza sebe. Idi sama na ples. Tamo nađi nekoga da plešete zajedno. U pauzi sedi za šank i dok hvataš predah, posmatraj sve te radosne ljude kraj sebe. Gledaj šta telo ume na podijumu, gledaj kako mu je malo potrebno da se veseli, samo nekoliko dobrih taktova da se razigra, da živi. Radost je zarazna. Uhvati nekoga za ruku, zarazi se njegovom energijom.
Smej se onda u toaletu. Pričaj sa ženama koje se smeju. Pričaj kao da nemaš nijedan problem, kao da si se tek rodila, i tek upoznaješ svet oko sebe. Kao da je taj plesni podijum prvo mesto koje vidiš. Pruži im ruku, reci kako se zoveš, otkrij im šta želiš, pitaj ih kako su, reci im da su lepe, to će ih uveseliti. Pogledaj se u ogledalo, prođi prstima kroz kosu mokru od igranja, skini maramicom od znoja razmazanu maskaru, zaveži majicu u čvor, ne gledaj u stomak, u bokove, u bedra, zavrni rukave, popusti pantalone, olabavi pritisak, tu si da igraš i da budeš srećna, a ne da bi se drugima dopala.
Idi u šumu, ako je ima u blizini. Ili u park. Lezi na travu. Oseti leđima vlažnu zemlju, posebno pršljenovima koji bole od problema, ne plaši se nazeba, ni mrava. Ne plaši se ničega. Od dodira sa prirodom se ne umire, već vaskrsava. Gledaj u nebo. Gledaj u zelene rascvetale krošnje, slušaj ptice, žvaći vlat trave, raširi ruke, opusti telo, prepusti se.
Posmatraj decu, druži se sa decom. Gledaj onu tek ispilelu iz majčine utrobe, onu koja malenim nogama savladavaju prve prepreke. Gledaj ih kako se raduju svemu što dodirnu, svemu što vide. Gledaj koliko radosti ima na njihovim malim licima kada vide psa, ili mačku, ili loptu koja se kotrlja, ili leptira koji ne zna na koji cvet bi pre. Gledaj kako se ne plaše ničega oko sebe. Kako hoće na stepenice svojim nesigurnim nogama, kako hoće da se popnu na visoku klupu, kako traže način da to urade. Kako se ne smiruju, kako ne odustaju dok se ne popnu na „vrh“. A onda kada ga osvoje, tapšu sami sebi, smeju se zadovoljno i hoće ponovo i ponovo. Kako ustaju nakon pada. Gledaj ih kako grle ovaj svet kao da je samo za njih stvoren. Kako su zahvalni na svemu. Kako im ne smeta ni kiša ni modri oblak. Gacaće nogama po barama, okrenuće lice ka gore da ustima hvataju kapljice, da se napiju, projuriće kroz vlažnu travu, trešće mokre grane, radovaće se svakom listu kog je vetar u nebo podigao i zaigrao. Radovaće se svemu.
Otidi u starački dom. Posmatraj ljude koji bolje od tebe i mene znaju svrhu života, jer ona se najbolje spozna kada se kraj približi. Al ti nemoj da čekaš da se bilo šta loše približi, već idi kod njih. Sedi sa njima, uhvati ih pod ruku, dodaj im čaj ili lek, ili štaku, ili zube u čaši. I slušaj ih kada ti pričaju o svom životu, o svojim greškama, o svojim ljubavima, o onome što ih je sputavalo. Uči iz njihovih priča. Listaj sa njima fotografije, neka ti pokažu kako su izgledali u mladosti, kakve haljine i farmerke su nosili, u kakve cipele su stopala smeštali, na kakvim igrankama su igrali, uz kakvu muziku, uz kakav vetar. Neka ti pričaju koga su voleli i ko je njih voleo, neka ti kažu šta je za njih ljubav. I nemoj da bežiš kada ti se požale da nema ko da ih obiđe, a petoro unučadi od dvoje dece imaju. Kada ti ih uplakani uokvirene u ramove počnu pokazivati. Ostani i slušaj. I to je život. I pitaj ih za čim čeznu sada kada više nemaju dovoljno vremena. Poslušaj šta će da ti kažu i pamti to. Izvedi ih na terasu ispred Doma. Čitaj im knjigu. Zagrli ih. Daj im malo svoje energije, jer šta će ti ako nemaš sa kim da je podeliš. Njima je malo potrebno. I to što im sada jedino treba, možeš u svakom trenutku da im daš. Oni ne jure materijalno. Oni trebaju pažnju, da odu sa osećajem da su voljeni.
Ugasi televizor kada stigneš kući. Upali zidove. Njih slušaj. Ne treba ti niko da ti priča kako je loše, kako ljudi umiru, kako mladi odlaze, kako zdravstvo krepava. To su istine koje ćeš već nekako nažalost osetiti, ili čuti ovde ili tamo, ne moraš sebe dodatno puniti lošim vestima. Pršljenovi vratni su ti već pod teretom problema, zar nismo zaključili na početku? Treba da ih rasteretiš. Zato upali zidove. Oslušni sebe. Pričaj sa sobom ko nikad za sve ove godine, jer nisi imao kad, jer si uvek jurio, jer si uvek kukao, jer si mislio da ćeš da umreš ako staneš. A nećeš, predah je potreban svakom od nas.
Ako možeš, kupi sebi haljinu. Ili majicu. Sredi kosu, stavi šminku, obuj potpetice, namaži kožu i kreni ulicom. Žene vole kad su lepe i zanosne, tad su srećne, cvrkuću ko ptice u proleće, milije se javljaju prolaznicima, osmeh im je širi, i lepše zvuči, i to onda drugi osete, pa uzvrate istom merom, jer ljudi vole kad si prijatan i drag, i to je ono što moramo da naučimo, da se energije prelivaju i da se lepota i dobrota i radost vraćaju kao odraz u ogledalu.
Umesi kolač. Ispeci ga i podeli ljudima oko sebe. Pošto si velikodušno podelio kolač, otidi uveče u neki restoran, naruči sebi ogromno parče čokoladne torte, sedi kraj prozora, sedi kraj čoveka za klavirom, slušaj šta njegovi prsti umeju, otkucaj nekom lepu poruku, nasmej se konobaru, nasmej se ljudima za stolom preko puta tebe. Reci im kada budeš plaćao račun da je torta bila ukusna i da su jako ljubazni.
Vodi ljubav. Prepusti se nekome ko da ti od njegovih dodira život zavisi. I ne misli o tome šta će posle da se desi i gde ste sad i gde ćete posle ovoga biti i jeste li vi jedno za drugo i hoće li te uvek ovako dodirivati i ko mu je mama i gde radi i hoćete li imati dece i na koga će ličiti. Prepusti se dodirima. Leči se mirisom njegove kože. Zaspi na njoj.
Ne troši vreme na prepirke, na priče o životima drugih ljudi, ne osuđuj ih zato što nisu kao ti, što ne umeju kao ti, ne kukaj, već probaj, ne budi ciničan i zajedljiv, ne sladi se tuđom boli, da bi svoju u pršljenovima smanjio. Ne ismevaj druge. Ne gradi sreću na tuđoj muci. Probaj da razumeš. Toliko možeš.
Odgovori sebi: Šta dobijam što ružno pričam o drugima, koliko vremena gubim na to, šta bih sve sa tim minutima ili satima mogao da uradim, zašto to radim, zašto očajavam, a nisam ni probao, zašto mi je to lakše, zar zaista želim da mi život prođe baveći se drugima, a ne sobom, zar mi je zaista potrebno da u starosti nekom mladom biću nemam šta lepo da ispričam?
Zar zaista želim da odem odavde tužan što nisam na vreme shvatio kako je trebalo da živim, tužan što više nemam vremena da to popravim?