Tebi, koja si ostala bez kose

Kad se rodiš to je ono nešto što te razlikuje od drugih.
Po tome zaključuju da li si muško ili žensko.
Tu počinju prve nervoze, jer ne želiš da je peru, ide ti pjena u oči.
Ne želiš da te češljaju, jer ti uopšte nije jasno čemu služi taj jež koji vuku kroz tvoju glavu.

Kasnije, kako vrijeme odmiče, zavisno od toga šta imaš u gaćama, a nekad čak ni od toga ne zavisi, na nju stavljaš šnale, trake, cvijeće, vjenčiće, pijesak, šešir, kačket.
Dozvoljavaš da o njoj odlučuju drugi, o njenoj dužini, boji, načinu na koji će biti prezentovana svijetu punom kritičnih pogleda.

A onda u nekim godinama baš ona postane najvažniji dio tvoj izražaja, tvog odnosa prema svijetu.
Ili je koristiš da totalno privučeš pažnju, sječeš je, uzimaš joj dušu blanševima, bojama koje nisu ni za nokte, a kamoli za nju, praviš na njoj skulpture i češljaš je u duhu muzike koju tad slušaš.

Ili se iza nje sakrivaš, držiš se ravnih linija, prirodom dodijeljenih boja i trudiš se da ona ostane ta konstanta u tvom životu, tvoja sigurnost, ako sve propadne – uvijek ti ona ostaje.

U njoj ostaju zabilježene prve neprospavane noći, prvi dimovi, prve tuđe ruke, tuđe jastučnice.
U njoj se zadrži more i kad se vratiš kući.
Za nju se hvataš kad je najgore, za nju te hvataju kad je najluđe.

I onda jednog dana tvoje tijelo odluči da ti je oduzme.
Tebi kojoj je ona bila ono nešto.
Tebi kojoj je ona pokrivala komplekse.
Tebi kojoj je za svaki veći potez makazama trebalo godina i godina nagovaranja.
I ništa baš tu ne možeš. Niko te ne pita.

I onda shvatiš da to nije kraj svijeta.
Da nemaš veliku glavu ili klempave uši.
Da će svako na toj tvojoj glavi vidjeti ono što ti na njoj vidiš.
I da tebi tijelo nije oduzelo ništa.

Već ti je dalo novu šansu da se više voliš gola, bez ičega što bi sakrivalo tebe od sebe, od njih, od njega.

I zato nemojte nikad nikome reći: Jebeš kosu, narašće. Mnogo je to više od samo šake dlaka.