„Ćao, šta ima, šta radiš, čime se baviš?“ pitala me nekidan jedna poznanica koju odavno nisam srela.
„Hej, iskreno, sjajno sam. Osjećam se bolje no ikad. Zapravo nikada nisam bila ovako dobro kao što sam danas. Srećno udata, okružena divnim ljudima. A i radim kao life coach.“ odgovaram ja kao pjesmicu u jednom dahu ne obraćajući mnogo pažnje na to što moj pršteći entuzijazam možda izuzetno nervira sagovornike.
„Aha, a nema ništa u struci?“ gađa me pitanjem kao trulim paradajzom.
„Ma kakvoj struci. Srećna sam što sam konačno dala sebi dozvolu da ne radim u struci,“ objašnjavam sa već primjetnim razočaranjem što me to uopšte pitala. Zar nije važnije što radim ono što volim i što mi to donosi radost i novac, od posla za koji sam se, ne znajući bolje, školovala?
Zašto je posao u struci još uvijek na cijeni kod nas? Čak i kada svoju struku preziremo, kada bismo radije osam sati lupali glavom u zid no sjedili u kancelariji, radili na njivi, u laboratoriji, ili ma kakva vaša struka bila, ako nemamo posao koji je podudaran sa onim za šta smo se školovali, načisto smo promašili i nema nam spasa.
A da ne govorim o tome da čak i kada sam radila u struci i bavila se digitalnim marketingom i dalje su me pitali kako je moguće da ne radim u struci misleći da sam ekonomiju završila samo da bih radila u računovodstvu.
Upravo ovo uvjerenje da bismo svoj 40-godišnji radni vijek trebali provesti isključivo radeći u struci (ko je srećan super, ko nije nek ćuti i trpi jer su mnogi nezaposleni) je jedan od osnovnih razloga nezaposlenosti mladih u državi. Ovo, i činjenica da ih niko nije učio preduzetništvu i uvjerenju da je posao moguće voljeti.
Posao u struci je mit i legenda.
Jer, u kojoj struci? Recimo, moja ekonomska struka mi omogućava da radim najmanje 40 različitih struka. Isto onoliko koliko sam i predmeta na fakultetu odslušala i položila. Jer svaki od njih uistinu i jeste struka za sebe. Tako sam stvarno mogla biti računovođa, revizor, menadžer, trgovati hartijama od vrijednost na finansijskom tržištu, biti marketer, preduzetnica ili raditi u sektoru ljudskih resursa itd.
I kad sam zamalo i magistrirala ono što uistinu ne volim, ali sam sa mravljom upornošću nastojala to dostići zbog istih ovih uvjerenja da je ekonomija ta koja će mi dati priliku za egzistenciju, došlo mi je do glave pitanje: „Pa šta ja to pobogu radim sa svojim životom?! Nije da ih imam 9, pa da ovaj proćerdam radeći 40 godina bilo šta, samo da preživim, pa makar preživljavala nesrećna.“
I naravno da odluka da budem life coach nije došla preko noći. Prije bi se reklo, nakon mnogo godina žednog lutanja. Ali došla je. I nije bila ni dramatična. Naprosto sam jednog dana shvatila da ovom svijetu nedostaje više srećnih ljudi i donijela odluku da ja želim biti ta koja će im u tome pomoći.
Ionako me oduvijek fasciniralo ljudsko ponašanje i uzroci istog, ionako sam zaljubljena u ljudski um i ionako već više od 10 godina izučavam i psihologiju i lični razvoj i toliko sam pomogla sebi, nema razloga da ne pokušam pomoći i drugima.
I kocke su počele da se slažu, klijenti sami da mi dolaze, a sa njima i naša obostrana sreća. Njihova, jer su konačno okrenuli list ka ljepšem poglavlju u svom životu, a moja, jer su mi dali tu privilegiju da učestvujem u tim pozitivnim promjena njihovih života. I hvala Bogu, baš zbog toga, što ne radim u struci.
Zato neću da vas pitam koja vam je struka, ni koliko godina ste je sticali. Nego, koji posao bi vam donio toliko radosti da biste ga radili i da imate sav novac ovoga svijeta i da ne morate raditi za njega?
Ne znate još? Mogu vam pomoći, zato pogledajte sljedeći video.
Odaberite svoju struku po otkucaju srca. Ne po onome što vam drugi govore, ne po uvjerenjima koja nosite iz kuće, ili koja su vam nametnuli drugi. Odaberite je prema vremenu koje protekne prije no što shvatite da ste se toliko udubili u taj neki posao da ste zaboravili piškiti, jesti, piti.
I čak i ako želite ostati u domenu onoga za šta ste se školovali, nemojte mi reći da želite biti ekonomista, jer je nemoguće biti ekonomista. Odaberite užu specijalnost i u njoj se ostvarite.
Ne zaboravite, na radnom mjestu provedete trećinu svog života, zašto ga onda ne biste učinili mjestom na koje želite odlaziti, aktivnošću koju uistinu želite raditi i sa koje ćete se kući, umjesto kao prazna iscrpljena ljuštura, vraćati umorni, ali srećni.
Naravno da će biti teških dana, dana kad vam se neće ustajati iz kreveta i dana kada biste radije zaboli viljušku u oko nego se suočili sa onim izazovima u svom poslu, koje ne volite. Ali njih će uvijek biti daleko manje kad radite posao koji uistinu volite.