Odnosno nemogućnošću prevođenja do kraja na pravi način kao one of the greatest women athletes of all time, umjesto da jednostavno naglase da je najbolja, a ne da je žena. Na nedavno održanoj pres konferenciji je po ko zna koji put ponovila ono što već godinama govori. “Ja sam uspješna u atletici, nevezano za to što sam žena”.
Nakon što je novinar pitao kakav je osjećaj biti jedna od najboljih ženskih atleta svih vremena, dodala je kako preferira da se njen pol ne naglašava kao nešto bitno u cijeloj priči. Osim toga, dodala je kako se apsolutno ne slaže sa time da teniserke budu plaćene manje od tenisera, zato što su njihove igre kraće.
Voljela bih da ljudi shvate već jednom. Javnost, novinari, ali i drugi atletičari, da trebaju poštovati žene zbog toga kakve su, ko su i šta rade.
Ja radim ovaj posao od treće godine i cijeli sam život posvetila tenisu. Ničim nisam zaslužila da budem plaćena manje, samo na osnovu svog pola. Ne samo ja, bilo ko, za bilo koji posao
Zašto uvijek to radimo? Kada govorimo o Novaku, Federeru, ali i drugim sportašima ne naglašavamo kako su oni najbolji “muški sportisti” već su oni automatski na vrhu vrhova. Muško je, logično je da je glavni, a žena i kada pobjeđuje, ona je prvo žena, a tek onda ona koja pobjeđuje.
Jedan od ogromnih problema današnjice jeste seksualizacija žena atletičarki. Za razliku od svojih muških kolega, one su prvenstveno portretisane kao žene, a tek onda kao uspješne sportistkinje.
Bez obzira na njihove uspjehe, one će biti predstavljene gole i polugole na naslovnicama magazina, naglašavajući time svoj uspjeh u sportu, jer su žene. Ne samo da ih se degradira, već ih stavlja u niži položaj i od ostalih žena, a ne samo muškaraca.
Naglašavajući njihovu seksualnost i izgled, skreću pažnju sa svega što je bitno, a tiče se poslovno-privatnih stvari.
Međutim, medijska seksualizacija i objektivizacija žena je prisutna od ranije. U svom istražvanju iz 1993. godine Majkl Mesner, profesor sa Univerziteta iz Južne Kalifornije objašnjava kako je do toga došlo. On se bavio analiziranjem novinarskih izvještavanja o muškarcima, ali i ženama.
Došao je do zaključka kako se uvijek koriste nježne, svijetle, a nerijetko i pink nijanse kada se prikazuju žene, čime se direktno utiče na podsvijest gledatelja. To naročito dolazi do izražaja kada se na terenu nalaze i žene i muškarci.
Seksualizacija žena iz njegovog ugla je posljedica medijskog spina između dva pola. Uprkos tome što se feminizam razvija i što se žene bore za svoja prava, koja nisu ništa manja ili veća od muškaraca, još uvijek postoji problem shvatanja da žene mogu biti snažne, samostalne i uspješne.
Koliko je to duboko ukorijenjeno, svjedoče i podaci National Collegiate Athletic Association, o tome kako i koliko smo neravnopravni u pogledu plaćanja, kao i zastupljenosti.
Uprkos tome što 57% studenata na fakultetima fizičkog vaspitanja, čine žene, one imaju pravo učešća u takmičenjima tek 43% za razliku od muškaraca kojih je manje. Muškarci ujedno dobijaju 55% od ukupnog budžeta predviđenog za stipendije atletičara, dok ostatak ide ženama.
Prema ovim podacima i plate trenera ženskih i muških timova se razlikuju i to za više od duple vrijednosti u korist muškaraca.
Sve do 2007. godine Vimbldon nije obezbjeđivao jednake nagrade za muškarce i žene. A onda je te godine napravio iskorak i prvi put omogućio isti iznos novca za pobjednike. Kada se 2012. godine osnovala Asocijacija surfera, danas poznata pod imenom World Surf League, uspostavljeno je pravilo da se jednako nagrađuju muški i ženski pobjednici, što je bio još jedan od iskoraka.
Međutim, svi se ti iskoraci prave danas nakon decenija nepoštovanja, nepriznavanja i manjeg vrednovanja žena u sportu. Ne samo u sportu, već i u životu. Serena je najbolja u sportu kojim se bavi, a to je ono na šta se treba staviti akcenat. Nje, ali i drugih žena koje su uspješne. Uspjeh, a ne pol, ono je što je ih čini istaknutima.