Prije nekoliko dana odvela sam dvogodišnju kćerku na redovan sistematski pregled. Mom ponosu i sreći nije bilo kraja!
“Bravo, mama”, reče pedijatrica.
Zdrava, razigrana, čiste, bijele puti… Bez ijedne tačkice koja bi mogla da me zabrine. Počinje da sklapa rečenice pa taj pomalo nezgrapni niz izmami moj najširi osmijeh.
Otvara njen karton i kaže: “Svaka čast! Sve vakcine primljene”.
Kažem: “Dilema vakcinacija kod nas ne postoji“.
Ona se namršti: “Da znate s kakvim ubjeđenjima se susrećem… Ne biste vjerovali kako roditelji razmišljaju. Pedijatar sam 25 godina i ni sada sebi ne mogu da objasnim kako se usude da donesu odluku o nevakcinisanju”.
Zdrava, razigrana, čiste, bijele puti… Bez ijedne tačkice koja bi mogla da me zabrine. Počinje da sklapa rečenice pa taj pomalo nezgrapni niz izmami moj najširi osmijeh.
Otvara njen karton i kaže: “Svaka čast! Sve vakcije primljene”.
Slegnem ramenima i više za sebe kažem: “Ne, to nije moja opcija. Imunizacija je spasila svijet i tu je, za mene, tačka”.
Neka sada osude krenu, ali odakle mi pravo da dijete izložim opasnostima? Vakcine sam primila ja, vakcine će primiti i moje dijete. Imam li razlog da je ne vakcinišem? Nemam. Gotova priča.
***
Prije nekoliko mjeseci spremale smo se za primanje famozne MMR vakcine.
Da, one koja se prima protiv morbila, zaušnjaka i rubeole.
One o kojoj se vode rasprave po društvenim mrežama.
One koja, navodno, izaziva autizam.
One koja je najveće zlo današnjice.
Osluškivala sam njen govor, pratila njene pokrete i korake, mjerkala svaki milimetar nježne kože da bih sve to mogla da uporedim nakon što je primi.
Nijednog momenta nisam pomislila da bi trebalo zaobići banjalučki Vakcinacioni centar. Dok me obuzimao nemir zbog histerije po društvenim mrežama, pozvala sam koleginicu iz Instituta za javno zdravstvo RS i pitala šta misli o vakcinama koje se primaju u našim ambulantama.
“Trojicu sinova sam vakcinisala ovdje. Većina ljekara to isto radi sa svojom djecom. Molim te, ne brini i ne čitaj gluposti”.
***
Neka sada osude krenu, ali odakle mi pravo da dijete izložim opasnostima? Vakcine sam primila ja, vakcine će primiti i moje dijete. Imam li razlog da je ne vakcinišem? Nemam. Gotova priča!
“Danas nam je, mama, na redu MMR. Beba je zdrava. Ne sekirajte se. U narednih dvadesetak dana mogu da se jave simptomi bolesti protiv kojih je primila vakcinu. Pratite. Kako je podnosila dosadašnje vakcinacije?”, bile su riječi medicinske sestre.
“Odlično. Nije imala nikakve reakcije. Pokoja hladna obloga pomogla je da brže prođe bol. Temperaturu nikada nije imala”, kažem.
“Ne sekirajte se. Vjerovatno ni sada neće biti reakcije. Ali, i ako dobije visoku temperaturu, znate gdje vodite dijete.”
Dvadeset jedan dan osluškivala sam, pipala, gledala… Ništa! Njene nove riječi su se nizale, njeni koraci postajali još sigurniji, njene oči nisu lutale, njeno brbljanje stalo bi tek uveče kasno… Kada bi klonula “duhom, tijelom i krilima”.
***
Danas opet čitam rasprave za i protiv vakcinacije. Sežu tako daleko da se spominje farmaceutski lobi, sistematsko uništavanje stanovništva, ubrizgavanje otrova… Spominje se i to kako je “narod ovca pa djecu svjesno vodi na klanje, a da samo malo pročita istraživanja, vidio bi da je vakcina najgora moguća pošast”…
Dok me obuzimao nemir zbog histerije po društvenim mrežama, pozvala sam koleginicu iz Instituta za javno zdravstvo RS i pitala šta misli o vakcinama koje se primaju u našim ambulantama.
“Trojicu sinova sam vakcinisala ovdje. Većina ljekara to isto radi sa svojom djecom. Molim te, ne brini i ne čitaj gluposti”.
Tu me već boli glava.
Nemam snage za toliku pamet i analize.
Povodljiva sam, glupa, ovca… Sve sam.
Samo, medicinu nisam završila, kao ni većina zagovarača protiv imunizacije. Doktora sam se igrala kao mala, sad sam već žena u četvrtoj deceniji.
Ponoviću po ko zna koji put – pravo na zdravlje važnije je od roditeljskog prava na izbor!
