Dobro, mislila sam, kako drugima tako i meni, preživjeću. Ne vrijedi, radili smo priče o tome ali koga briga, ništa se ne mijenja. Izorganizovaću se, biće sve u redu, biću spremna da se vratim nakon šest mjeseci tokom kojih mi platu, uprkos tome što nema nikakvu zakonsku obavezu dok sam na porodiljskom, isplaćuje moj poslodavac, ostavljajući mogućnost neplaćenog odsustva i narednih šest mjeseci.
Nisam spremna.
Pitam Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske kao i sve one koji bivaju uredno plaćeni za to da donose i mijenjaju zakone, zašto ste dozvolili tu rupu, kako vas nije briga i kako vas nije sramota? Zbog čega su žene koje žive u RS kažnjene što rade u FBiH? Mi punimo budžet Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, zašto smo diskriminisane, zašto su naša djeca diskriminisana?
Zbog čega moja beba nema pravo na neometano dojenje tokom prve godine svog života, zašto joj uskraćujete pravo na hranu, na zdravlje?
Zbog čega ste joj, svojim neradom i nakaradnim propisima, otežali život i prije nego što se rodila, i njoj i mnogim drugim bebama? U 8. mjesecu trudnoće meni je preporučen porođaj u bolnici III nivoa zaštite, tj. u Kliničkom centru, ali nemamo pravo na najbliži nego na onaj u entitetu čijem Fondu zdravstvenog osiguranja ide dio moje plate, istom onom koji mi neće omogućiti plaćeno porodiljsko odsustvo. Dakle, umjesto da kao neko ko živi u Istočnom Sarajevu, skoknem na Klinički u Sarajevu kada osjetim kontrakcije, ja bivam hospitalizovana mjesec dana na Kliničkom centru u Banjaluci da čekam kontrakcije, izložena stresu, odvojena od porodice i starijeg djeteta tokom perioda u kom mi je najpotrebnija blizina i podrška najbližih.
Zbog čega svako novorođenče u Bosni i Hercegovini nema pravo na liječenje u svakoj zdravstvenoj ustanovi u državi, onoj koja mu je najbliža? Valjda su život i zdravlje onih najmlađih i najkrhkijih iznad svih politika i interesa? O kom natalitetu vi pričate, ko će ovdje ostati i kakva je sudbina onih koji se ovdje rađaju?
Moja petomjesečna beba od rođenja jednom mjesečno putuje na kontrole u Banjaluku, istu tu Banjaluku u kojoj se donose zakoni i propisi koji joj, tek rođenoj otežavaju život i ugrožavaju zdravlje. Zašto pored svih postojećih komplikacija, nastalih jer za uzgajanje neprijateljstva na ovom prostoru koristite našu i nerođenu i rođenu djecu i nas porođene, ona nema pravo na majku koja se neće odvajati od nje godinu dana?
Valjda dobro znate koliko je dojenje važno, posebno za djecu koja imaju bilo kakav zdravstveni problem ili stanja koja je neophodno pratiti, odakle vam pravo da bilo kojoj majci, diskriminišući je, oduzmete primanja tokom cijele jedne godine i dovedete je u situaciju da svoju i egzistenciju svog djeteta ugrozi, oduzmete joj pravo koje joj je priroda dala da zaštiti zdravlje svog djeteta jer Vi imate preče zakone na dnevnom redu? Pitam u ime svih majki.
Koliko je žena koje su se i ranije morale vratiti na posao, čiji poslodavac, poštujući zakon ove države nije osjetio moralnu i ljudsku obavezu da joj omogući bar jedan period plaćenog odsustva koji ja imam samo zahvaljujući časti i moralu pojedinca a ne zahvaljujući sistemu, okrenutom čovjeku i zdravom društvu, jer takav ovdje ne postoji? Ovdje se i majčino mlijeko uskraćuje tako što se neko označi kao nacionalni neprijatelj? Po kom osnovu ta rupa u zakonu i dalje postoji i do kada će nas gutati?
Meni tih šest mjeseci tokom kojih ću biti prinuđena da se odvojim od svoje bebe kojoj je potrebna sva moja ljubav, prisutnost, njega i budno praćenje stanja, temperature… niko, nikada i ničim neće moći vratiti.
Treba li bilo kome zdravo društvo, zdrave bebe, zdrave majke koje ih odgajaju bezbrižno bar dok ih svojim tijelom hrane ili su samo oni nagriženi stresom i oštećeni hroničnim strahom ovdje podobni i poželjni?
Kada ćete nas pojedine prestati kažnjavati i dati nam svima plaćeno porodiljsko odsustvo u trajanju od godinu dana?
