Da li bih sad neke stvari uradila drugačije? Ove krupne – ne. One sitne – bih.
Ali bih voljela da moja ćerka danas-sutra pročita ovaj tekst i bar malo osvijesti stvari koje ja nisam. Imala sam ženu koja mi je i danas sve – od majke do najbolje prijateljice, ali dok ne naučiš na svojim greškama, izgleda da ne vrijedi.
Dvadesetogodišnjoj sebi bih rekla:
– Prestani odmah da pokušavaš da usrećiš sve oko sebe.
– Usreći sebe.
– Oprosti majci.
– Živi što duže sama.
– Sredi tu kondiciju sad.
– Ne čekaj ponedjeljak ni za šta već počni odmah.
– Zabavljaj se. Baš mnogo.
– Ne nerviraj se što te neki ljudi ne vole iako te ne poznaju. Takvi su ljudi. Takva si i ti.
– Ne obraćaj pažnju na to što neko na nekom forumu komentariše tvoje „čelo kao da je pista za helikoptere“. Možda nekad u životu ostaneš ćelava.
– Uči o feminizmu na vrijeme. Odmah počni.
– Ne moraš ništa. Doći će vrijeme kad ćeš se namorati.
– Slušaj Jelenu češće.
– Zavoli svoja koljena, svoje uši, svoju kosu, svoju sebe, jednu jedinu na svijetu.
– Postaćeš jedna kraljica koja može sve što zamisli, opusti se sad.
– Provedi više vremena s bakom.
– Nemoj ravnati lokne.
– Nemoj da definišeš sebe prema definicijama drugih, definiši sebe na osnovu onoga što ti želudac tvoj kaže.
– Smanji ta očekivanja, jebogati.
A šta bi, uglavnom žene, žene koje volim s Tvitera rekle dvadesetogodišnjoj sebi?
A šta biste vi rekle dvadesetogodišnjoj sebi?