A ako ste prvo kao odgovor u glavi imali: psihoterapeut, teta za ultrazvuk dojki, dermatovenerolog (za dječake) – i tu vam kapu skidam, slobodno nek ostanu.
Ja sam ipak mislila da vam pričam o komšijama koji bi mogli, ako ih bolje upoznate, biti najvažniji ljudi u vašem životu, kao što je to nekad bilo. U mom jesu.
Kakve ja komšije imam, pa dođe mi da Opru zovem da uradi emisiju pod nazivom: Najbolje komšije na svijetu.
Desi se to nekako spontano, povežu vas djeca na igralištu. Šta ćeš, svakako po tom betonu između zgrada na Starčevici trčimo za njima k’o muve bez glave, osmjehnemo se jedna drugoj u prolazu s razumijevanjem i tako to počne.
Zahvaljujući tom betonu, koji je danas već i poznat kao Бетон, ja danas imam Jelenu, Mariju, Ljilju i Milanu. I Igora. I teta Rajnu. Tu su i Bojana i Ivana, ali one nisu baš baš komšinice po geografskim mjerilima 🙂
U tom ulazu koji je čista desetka, Jelena i ja, jedna na četvrtom, jedna na prvom spratu, razne stvari razmjenjujemo – LIFTOM! „Eto ga, ide“ „Poslala, sačekaj“ – odzvanja stubištem. Od litre ulja, preko knedli u ponoć, do raznih drugih stvari koje su za nas, htjeli ili ne, nosili i slučajni prolaznici u liftu.
Ista ta Jelena je svoje dijete pod temperaturom ostavljala baki da bi bila u pola 5 ujutru s mojim da bih ja stigla na kontrolu u Bg. Nisam tražila. Sama je to organizovala.
Ista ona žena koja metlom pređe preko cijelog igrališta da se djeca ne bi okliznula na kamenje, ali i ona koja nit ima kad, nit znamo od čega je, ali ne znamo ni kako bismo bez nje. Moj guru.
O Mariji ne znam ni odakle bih počela, ni gdje bih stala. Reći ću vam samo da je toliko brinula o mom djetetu dok sam ja bila u bolnici, a muž u gipsu, da je Lola počela da neke naše rituale, samo njene i moje, primjenjuje na Mariji. Sjekla joj nokte, kupala je sa svoje dvije djevojčice, pjevala joj Jesenju sonatu i sve to radila s ljubavlju i nježnošćću bez da i pomisli da je to ikom usluga. Ona koja je, dok sam bila u bolnici, sačuvala zelene Merci čokoladice da me obraduje kad dođem.
Dobri duh igrališta, kraljica akcije, žena koja organizuje proslavu srpske Nove godine za četiri majke uz – jamb. I koja nam svake nedjelje naveče napiše zašto je baš te prethodne nedjelje ponosna na nas. Stvarno.
Ljilja je Lili našeg Betona. Baš kao i cvijet, nježna, a snažna kad je potrebno. Spremna da ravno pet sati pokušava da napravi bakin kolač bez glutena, da ukrade Lolu i odvede je kod sebe da bih ja odmorila, jer se toga sama sjetila ne bih, najglasnija od svih nas, jer se dobar glas daleko čuje, uvijek za pravdu i red i raspored. Naš glavni informator i novinar sa terena. Ona koja espreso šalje liftom, jer se kafa mora popiti i kad život kaže „ne može sa ženama“.
I Milana koja donese supu bez da pita treba li ti. Znam, Milana, nije supa, nego temeljac, ali isto ti je to 🙂 i koja češće pita kako sam nego neki ljudi koji mi nisu komšije ali su među najvažnijima. Moja drugarica za fešn.
I teta Rajna kojoj bih jedan cijeli tekst mogla posvetiti, jer takvo divno biće zemljom hodalo nije.
I čika Igor, jedan nekrunisani kralj palačinaka, u Banjaluci i šire, drug za sve akcije i reakcije, nosač kofera sa VMA i najbolje društvo i za razdaljine od dva kilometra, ali i 402.
I Bojanini zagrljaji. I Ivanina podrška. I Vladino „Kako si?“
Upoređivanje računa za struju, borba za čisto dvorište, Viber grupa u kojoj se prežive svi virusi, svi teški dani, svi srećni dani, kafa nedjeljom u 6 (bez djece) i redovna rubrika našeg betona: Kako voljeti muža svaki dan? Kupovanje zajedničkog stola i stolica, čuvanje djece na smjenu, jer ne možeš ni rođeno dijete preživjeti svaki dan.
I samo ću vam još ovo ispričati: Jednoj od nas se razboljelo dijete. U 17 minuta, bez da je iko išta tražio, jedna je uzela drugo dijete da se mama može posvetiti prvom, jedna skuvala supu, jedna našla lijek, jedna odmah ujutru opet uzela zdravo dijete. Da, i to postoji. I ne, niko ništa ne traži zauzvrat.
To je moj komšiluk.
Moje žene i njihovi momci i muževi, njihova djeca koja kao da su moja.
To je dio mojih najvažnijih ljudi u životu.
Moja komuna. Moje pleme.
I ako se sad neko pita, a znam da se pita, a šta si ti to, ženo, uradila da to zaslužiš, što se malo time nisi pozabavila – odgovor je: Uvijek mi se čini nikad dovoljno. Ali ko zna, možda i ja, kao komšinica, jednog dana zaslužim tekst na Loli. Do tad – i palačinke su sasvim dovoljne. A oni, svi zajedno, zaslužuju i više od ovog teksta.
