Te nesrećne ’99 godine u naš kraj su došli uz veliku buku. Buku pajsera kojim su razvaljivali svoju kupljenju garsonjeru, svojih 30 metara kvadratnih života . U taj se ćumez uselila pre njih neka jednako nesrećna porodica i zaposevši tuđe, nisu hteli izaći. Bučalo je po zgradi danima, komšiluk se u klanove delio al’ se sve smiri jednim jedinim zvukom sirene.
Jedni pobegoše u podrume, drugi se zaključaše u svoje stanove spuštenih roletni, a oni se napokon useliše u svoj beogradski san. Od tad kolokvijalno nose naziv međ’ komšilukom „Ovi Kosovari“. Otac, majka i 3 kuždrave glavice.
Najmanja kuždrava glavica je možda imala 5 – 6 godina i izgledao je kao dete sa neke vesele reklame. Sećam se da sam tad pomislila da bih ako ikada budem imala sina volela da bude isti takav, sladak kao med, kovrdžav i plav, sa onim okicama što k’o po ulju lete od radoznalosti. Druge dve glavice su bile starije, tinejdžeri već. Vaspitani, što je komšiluku vazda bilo važno. „Dobar dan da se svima kaže“.
Majka, mršava plava ženica upalih obraza, uvek u žurbi, eh, treba petoro usta nahraniti ali topla, nasmejana i oduvek me oslovljavala sa – „Majo“. Čula je par puta kad me je pokojna majka tako zvala, a niko me u životu tako sem njih dve nije zvao. Dan danas kad se u redu u marketu sretnemo, ili pred zgradom pa kad me pita : „Majo, kako si, sine?“ u meni se nešto zgrči k’o onomad kad sam dete bila i dodje da mi da zagrlim tu sićušnu ženicu, onako nekako kao mamu što sam davno. Niko sem nje taj osećaj u meni nikada ne izaziva.
Otac, jednako prijatan, bolešljiv a vredan. Retko smo se sretali, pretpostavljam da je radio stalno, svašta, i što može i ne može da stvori sve što treba za 3 kuždrave glavice.
I nikada nije izgledalo kao da im išta nedostaje, uvek su deca bila čista i ispeglana, stvari nepohabane. Uvek je u tih 30 kvadrata bilo mesta i za decu, društvo, slavlja.
Ne pišem o ovoj porodici bez razloga. Nisu dočekani komšijski, godinama se gunđalo što im se veš cedio nad ulaznim vratima zgrade jer ga nisu imali gde, što bi kuvali ručak u predsoblju svoje garsonjere jer kuhinju nemaju, pa se miris širi po celoj zgradi, što su se kad je najmanja glavica odrasla svi saplitali o njegov veliki bicikl koji nije imao gde da drži… vazda se po toj zgradi zakeralo oko „ovih Kosovara“. Možda zato što nisu bili poput mnogih drugih koji su u istom periodu došli odakle i oni, pa svojim velikim džipovima zakrčivali pola ulice, što su prodali sve što su dole imali da bi se bahatili po beogradskim naseljima, kupujući udžerice pa ih rušeći zidali oblakodere i tako se bogatili dodatno, što su im slinava deca vrištala po ulici za kakvom igračkom. „Ovi Kosovari“ verovatno nisu imali te sreće, tog (ne)vaspitanja, tih manira.
Godine prolaze i ne primećuješ kad si i sam odrastao, omatorio a kamoli gde su šta čine tuđa deca. Skoro smo u povratku kući s posla, sedele jedna pored druge – majka tri nekada kuždrave glavice i ja. Ona hvali mog jedinca kako se uvek javi, pita treba li pomoć sa kesama a ja pričam kako je ona najmanja glavica njena, koja sad 2 metra u plećima ima, došla da pomogne kad smo iznosili neke stare stvari i mog malog učila da vozi bajs po parku. „Ah“ – skromno se pohvali ona – „uvek je bio takav. Eto završava i on fakultet, biće nam lakše sada malo. Svo troje izvedosmo na put. Stariji sin je dobio stipendiju za jedan američki univerzitet pre desetak godina i eto ove godine sam išla da ga vidim u Hjuston. Bila sam mesec dana, lepo mu je tamo, radi puno i ima devojku. Ćerka je završila medicinu, stažira. Eto, Majo sine, poraslo tvoje dete a gde neće moja“.
Da. Eto. Ratom poterani, pristigli u zajednicu bez imalo razumevanja, iz svojih 30 kvadrata i sa svoje četiri ruke, odgajili su 3 glave za primer svima. Vaspitane, pristojne i uspešne. Tek sada, kao majka, shvatam težinu, žrtvovanje, vreme, strpljenje i beskrajan rad, pa rad i opet rad, koje je potrebno od sebe dati da stvoriš jednu, a kamoli tri, pametne glave.
Verujem, duboko verujem, da ovakvih života ima na svakom koraku i da „ovi“ moji „Kosovari“ nisu posebni. Samo se danas o običnom, poštenom i vrednom svetu malo piše. A njihove puteve, u društvu i civilizaciji koja je odavno izgubila kompase svake vrednosti, je neophodno ispričati kao priče o uspehu, onom istinskom, jedinom vrednom, koji je proistekao iz duboke posvećenosti porodici i radu.. U njih su utkani ti tihi heroji svakodnevnog preživljanja.
A od njih, od njih nastaju dobri ljudi… kud ćeš veći uspeh nego da si na današnje vreme, kad se to najmanje vrednuje i poštuje, postao „dobar ljud“?