Komšije. Tu su i da ubodu želju u prvu jutarnju kafu.
Tu su kada vam niko od rodbine ne bi priskočio u pomoć.
Tu su kad vam zatreba telefon, jer vaš iz nekog razloga ne radi.
Tu su da posudite jedni drugima glavicu luka ili prašak za pecivo, jer vas mrzi da idete do prodavnice.
Tu su za proslave, tužne porodične događaje, za ono divno: “Dobro jutro, komšija. Kako ste?” uz osmijeh ili: “Jeste li se umorili? Biće bolje”, nakon teškog radnog dana.
Eto, volim svoje komšije. Čika Peleta svakog jutra vidim kako šeta s Leonom i nasmije se tako srdačno da mi cijeli dan prati taj osmijeh. Teta Goga, uvijek besprijekorno dotjerana, uvijek nađe vremena za komšijski razgovor. Teta Stana i čika Ljubo vole djecu, a oko sebe su okupili troje unučića pa graja i veselje ne prestaju. Jokanovići su uvijek beskrajno srdačni, Živkovići nasmijani i vedri, Božići uvijek tu za osmijeh i ohrabrenje kada nemirno dijete vodim za ruku.
Svi imaju ono jedno – ljudi su uvijek i u svakoj prilici.
Sjećam se, prije nekoliko godina pukla je neka strašna cijev. Plafon se od te količine vode sručio u moju kadu, a ja sam, bijesna, pokušavala da pokupim svu tu silnu vodu, jer je komšija sa sprata niže upravo renovirao stan. Ko je kriv? I zašto baš meni?
Odjednom, na mojim vratima pojavili su se svi. Od prvog do četvrtog sprata. Majstor se stvorio gotovo s neba i riješio problem. Neko od njih ga je pozvao. Kupatilo je ostalo potpuno devastirano.
Veš-mašina stajala je na sred hodnika, a mi svi oko nje. Ne pamtim toliku količinu smijeha. Uz domaću rakiju. Hodnik-druženje trajalo je satima. Kako tada – tako i danas. Uvijek su tu. Uvijek su ono što bi trebalo da budu – komšije.
Zašto vam ovo pišem?
Život je mnogo ljepši i lakši kada ga ispunite dobrim ljudima. Lijepom riječju. Iskrenim osmijehom. Pa i izvinjenjem. Pogledajte! I neka vam ovo bude vodilja kroz komšijske i sve druge odnose.
Izvor:Značilo
