Napolju je hladno, a trotoari su neočišćeni od snega i jako je klizavo. Moram oprezno i lagano da hodam. Sve me to nervira jer me usporava, a imam još mnogo obaveza koje moram danas da završim.
Najgore je što moram da pokupujem namirnice za celu narednu nedelju i sve to prenesem na rukama. U ovakvim vremenskim uslovima to će biti još teže i sporije nego inače. Setim se kako mi je bilo lepše kod kuće na toplom, uz kafu i knjigu.
I tada shvatim da mrzim tu svoju osobinu – da uvek nešto mrzim. Mrzim zimu, mrzim sneg, mrzim kupovinu…
Mrzim da mrzim. Ja kao Štrumf Mrgud. Ne volim ni onaj, što bi rekla Cakana iz serije “Otvorena vrata” lažni, ničim izazvani, potpuno nemotivisani optimizam, ali izvesna doza mora da postoji.
Nije sve tako sivo, kao što kaže moj omiljeni bend, pomislim dok se približavam supermarketu.
I baš tada ugledam nešto žuto. Mimoze. Čovek na improvizovanoj tezgi stoji ispred supermarketa i prodaje buketiće mimoza. Za 100, 200 i 300 dinara taj čovek prodaje miris mora, miris sunca i miris proleća.
Setim se Herceg Novog i mojih prijatelja Darka i Petra koji su mi toliko pričali o Danima mimoze u njihovom gradu i obećanju da će me ove godine pozvati da im budem gost i osetim čari čuvenog festivala. Prilazim čoveku i kupujem jeftinu dozu radosti, mirisa i lepote koja će mi ukrasiti prostor i ulepšati život makar na par dana.