Ta pacijentica ne sme ostati zakinuta za zakonom zagarantiranu uslugu, pa je ustanova u obavezi obezbediti pacijentici uslugu – na način da joj uslugu pruži neka vanjska suradnica ili druga osoba iz te ustanove.
To su slova na papiru.
Praksa je nešto drugačija.
I izgleda ovako.
Dođeš kod ginekologa/inje posavetovati se oko planiranja obitelji, kažeš kako živiš i pokušavaš s njim/njom naći najbolje rešenje za sebe i dođeš do toga da ti on/a ne želi prepisati hormonske tablete, iako postoji indikacija za iste. Čak ni kada se radi o situaciji da nije krajnji cilj kontracepcija. Ili ti ne želi staviti spiralu – na koju zakonski imaš pravo. Ili te ne želi poslati na određene pretrage. A ne možeš kod zamjenskog ginekologa, jer ovaj je tvoj izabrani. Ali kad si se upisivala kod njega ili nje, nisi znala da je u pitanju jedna savjesna osoba, jer joj to ne piše ni na pečatu ni na vratima ambulante.
Praksa govori i da med. sestra ne želi asistirati kod abortusa, dakle – kad imamo ginekologa ili ginekologinju koja želi obavljati abortuse – naiđemo na asistenticu koja to ne želi da radi. To je prilično veliki luna park u glavi za osobu koja pravi raspored i organizira smjene na poslu.
Išlo se toliko daleko da je i anesteziolog bio jedna savjesna osoba, pa nije sudjelovao u abortusu na način da je dao anesteziju pacijentici, onda dalje samo možemo zamišljati kako je taj zahvat izgledao.
To se dešava i u apotekama – kad se osoba tamo zaposlena pozove na savjest, pa ne želi izdati pacijentici terapiju koju je liječnik/ca propisala. Recept elektronski poslan ili ga držiš u ruci, stojiš u apoteci, imaš osiguranje ili plaćaš deo – i ne možeš dobiti to što piše na receptu. Nisi sama pisala recept, liječnik/ca ga je pisala. Ali džaba. Ne može. Savjest je jača.
Ili ono kad ginekolog/inja ne želi sudjelovati u procesu medicinski potpomognute oplodnje.
Mene kao zdravstvenu radnicu zanima tu puno toga. Razmišljam dosta o tome. Jer sutra se ja mogu naći u situaciji da imam kolegu ili kolegicu i da su jako savjesni, pa da ja ispadnem nesavjesna kad budem obavljala samo ono za šta sam se školovala, što sam sama izabrala i za šta sam na kraju svih krajeva i plaćena.
Hoću li ja onda odrađivati nečiji dio posla za istu platu?
Jesam li ja na poslu zbog sebe i svojih načela ili sam ja na poslu kako bih obavljala ono za šta sam se školovala, što sam sama izabrala, u skladu sa strukom i ugovorom koji sam potpisala i kako bih zaradila platu kojom ću platiti račune, cipele i putovanja?
Smijem/mogu li ja odbiti nahraniti pacijenta piletinom, jer sam ja veganka i ubijanje životinja se kosi s mojim moralnim načelima?
Smijem li odbiti nahraniti pacijenta svinjetinom, jer sam ja Muslimanka i svinjetina se kosi s mojim religijskim načelima?
Smijem li odbiti pružiti zdravstvenu skrb pacijentu koji je ubojica i odslužio je zatvorsku kaznu?
Smijem li odlučiti da ne želim pružiti zdravstvenu skrb djetetu koje je začeto medicinski potpomognutom oplodnjom?
Bude prijem u bolnicu, dete nije ‘prirodno’ začeto i meni dune da ja tu ne želim da učestvujem, ne želim da mu dam terapiju, da ga okupam i nahranim. Jer se to kosi sa mojim načelom da život počinje začećem koje je posledica penetracije penisa u vaginu.
Smijem li kao nevjernica uopće imati savjest ili je ona rezervirana samo za vjerujuće osobe? Imam li ja kao nevjernica moral i moralna načela?
Mnogi kažu da tim savjesnim osobama nije mjesto u zdravstvu. Ne mislim tako.
Uvijek postoje opcije privatnih ustanova u kojima mogu važiti malo drugačija pravila, uvijek se može pokrenuti vlastiti posao ili raditi pri ustanovama koje u svojim postavkama imaju utkane vrijednosti koje odgovaraju toj zdravstvenoj radnici/ku. Zašto otežavati život i sebi i drugima? Lijepo izbegneš sve što te mori i svima bude dobro.
U našoj struci etika je izuzetno važna stavka. A u našim životima savjest je nešto što je također važno, čak važno za naše zdravlje, kako psihičko, tako i fizičko. Problem nastaje onda kada pobrkamo pojmove i granice tih pojmova.
