Za šankom u kafiću je često sjedio On. Ne bih ulazila u dublje analize ličnosti mu, ali nema osobe, znači – nema je, kojoj On nije prišio, k'o zakrpu, neki pogrdan nadimak, bilo zbog visine ili izostanka iste, zbog viška kilograma, zbog krive kičme ili načina odijevanja.
I to je nerijetko prouzrokovalo smijeh. Glasan, u brk ili iza leđa. Podsmijeh, preciznije. Podsmijeh svim tim osoba koje, eto, nisu bile po njegovoj mjeri, a bilo ih je više takvih. Nemojte misliti da je zvono na dotičnom, naravno, imao je On i svoje „pristalice“ i stalnu i preglasnu podršku. Možda su nekome od ismijavanih, a vrlo moguće jer su bili mahom tinejdžeri, pa zaključno i u najkritičnijim godinama, stvorili trajna preispitivanja i nesigurnosti. *On je, između ostalog, i primjer svake treće osobe.
Nedavno smo izašli s djevojkom, koju ćemo za ovu priliku zvati Osoba, da prošetamo jer je dan bio divan i sunčan i totalno štetazaneiskoristiti. Sa Osobom je sve u savršenom redu, osim što je u kolicima. Strašno, prestrašno je to što sam te srijede uočila. Ko god da je prošao pored nas, potrudio se da dobro osmotri ko je to, pobogu, na kotačima. Atrakcija, odista. Spektakl! Senzacija! Cirkuski majmun, ne LJUDSKO BIĆE LIŠENO SPOSOBNOSTI HODANJA. U tramvaju redovito viđam dječaka sa Down-ovim sindromom. Dijete je nevjerovatno umiljato. Osmijehom i pogledom bi led otopio. Djevojke osvaja govoreći im da su lijepe, svesrdno i srčano im maše, ako su mu bliže, drži ih za ruku i sa svima oko sebe se pozdravlja.
U natmurena lica unese sunce i sjaj. U osnovnoj školi, u odjeljenje mog brata je išao dječak Mume. Mume je bio predmet šprdancija i trauma na dnevnoj bazi, kao i raznoraznih spletki i sačekuša. I smijeha. Onog s početka priče, ne lijepog i terapeutskog, dakako. A oni su bili razlog njegovih suza. Razlog njegovih tegoba i odbijanja odlaska u školu gušeći se od plača. A znate šta je njegov najveći grijeh bio? To što je nosio slušni aparatić i teško govorio. Dijete od 8 godina pored tog bremena mora savladati i nečiji bezobrazluk, nečiji neodgoj i nečiji nerad sa vlastitim djetetom?
Sa Osobom je sve u savršenom redu, osim što je u kolicima. Strašno, prestrašno je to što sam te srijede uočila. Ko god da je prošao pored nas, potrudio se da dobro osmotri ko je to, pobogu, na kotačima. Atrakcija, odista. Spektakl! Senzacija! Cirkuski majmun, ne LJUDSKO BIĆE LIŠENO SPOSOBNOSTI HODANJA.
Toliko sam puta čula rečenicu da djeca nisu zlobna i da mi to usadimo u njih. Još uvijek se dvoumim oko istinitosti te izjave, ali eto, ako već jeste tako, gledajte šta sijete u njihova mlada, zelena srca. Brzo klija i buja strahovito hitro. Korov se teško iskorijeni kasnije.
Omer. Omer je momak koji se psihički liječio. Ali nije bio od onih agresivnih. Imao je lijepu riječ za svakoga i iskazivao izrazitu druželjubivost do momenta kad su lokalni dripci željni dokazivanja drugim lokalnim dripcima počeli da mu daju cigarete i alkohol, kako bi se šegačili sa njim i u očima ovih potonjih bili mangupi. To je izazvalo katastrofalne posljedice na njegovu terapiju, pa je Omer poslije počeo da pljuje i napada prolaznike. Evo, pitam tebe, BAŠ TEBE: Ko je ovdje lud?
Hajdemo se sada svi skupa zapitati:
Po čemu je bilo ko od nas posebniji?
Čemu etikete?
Zašto se osobe sa oštećenjem vida, sluha, nemogućnošću govora, osobe sa autizmom, sa fizičkim nedostatkom izopćuju iz društva? Po čemu su to oni drugačiji i zašto se po automatizmu kategorizuju? I zašto ih nazivaju osobama sa posebnim potrebama kad imaju iste potrebe kao i svi mi!?
Imaju srce, dva bubrega, jetru, pluća, mozak, guzicu, pišaju, osjećaju glad, žeđ, vole, zaljubljuju se, smiju se. (O, kako se samo i znaju smijati. Zarazno, nadahnjujuće i slatko.) Dišu. Žive. Osjećaju. Bore se. Trude se. Pate. I svakodnevno suočavaju sa šupčinama poput onih s kojima sam započela tekst.
U osnovnoj školi, u odjeljenje mog brata je išao dječak Mume. Mume je bio predmet šprdancija i trauma na dnevnoj bazi, kao i raznoraznih spletki i sačekuša. I smijeha. Onog s početka priče, ne lijepog i terapeutskog, dakako. A oni su bili razlog njegovih suza. Razlog njegovih tegoba i odbijanja odlaska u školu gušeći se od plača. A znate šta je njegov najveći grijeh bio? To što je nosio slušni aparatić i teško govorio.
Ovo ljeto bila sam na Boračkom jezeru s mužem i sticajem okolnosti se u našoj blizini našla skupina pod mentorstvom čika Jovana Divjaka. Nas dvoje smo se cijeli dan divili rezonu i izjavama izvjesnog Nihada koji je bio najpričljiviji i simpatije mu, Selme, s kojoj je planirao vjenčanje nježno, nevino i djetinjom radošću, koji je o životu općenito, o muzici, o čika Jovanu, o ljubavi pričao na jedan tako upečatljiv i divan način. E, taj isti Nihad je okarakterisan kao osoba sa posebnim potrebama. Da znate da i jeste poseban. Čaroban. Toliko da ti se ukleše u limbičku koru do kraja života. Takvi postanu kad se s njima radi, kad ih se prihvata, kad ih se uključuje, kad ih se voli, kad im se pokaže da se vjeruje u njih. Postanu posebni. Sa jednakim potrebama. U nemalo situacija se pokažu i čovječnijim i odanijim prijateljima i sposobnijima nego što je bilo ko od nas, ko je, eto, bio te lude sreće, da se rodi sa sve četiri ispravne, sa dobrim vidom ili ušima. Oni uopšte ne traže naše sažaljenje, njima sažaljenje nije ni potrebno.
Toliko je primjera uspjeha ovakvih ljudi. Ljudi kojima njihov nedostatak nije bio nikakva smetnja, čak štaviše. Njima je potrebno naše prihvatanje. Ili čak samo PRILIKA. I usmjeravanje. Zato što im to što ne vide ne smeta da zamisle najljepše boje, da čitaju, pišu, ljube se, pjevaju i budu najbolji prijatelj na kugli zemaljskoj. Zato što im to što mucaju nije nikakva prepreka da postanu recitator i pjevač. Zato što im to što ne čuju ne umanjuje sposobnost rasuđivanja, njegovanja, življenja i uživanja u notama koje dočaraju, odsanjaju i izmaštaju.
Zato što im to što su osobe sa autizmom nije ni najsićušniji kamen spoticanja da budu iznimno britki i izuzetni.
Zato što im Down-ov sindrom nije razlog da vas mrze, pokazuju na vas, zaobilaze vas u širokom luku, ili da vam ne poklone najslađi osmijeh koji ste ikada vidjeli.
Zato što im to što su u kolicima nije sprega da se kreću, putuju, raduju životu, čak energičnije i žilavije nego bilo ko od nas, ili da budu najduhovitija osoba koju ste za života sreli.
Zato što im to što nemaju ruku ili nogu ne ograničava visprenost, okretnost, uskakanje na čamac i ribolov. Ili roštiljanje i loženje vatre. Jer su naučili šta su prave vrijednosti. Na teži način, ali dovijeka.
Hajdemo se sada svi skupa zapitati: Po čemu je bilo ko od nas posebniji? Čemu etikete? Zašto se osobe sa oštećenjem vida, sluha, nemogućnošću govora, osobe sa autizmom, sa fizičkim nedostatkom izopćuju iz društva? Po čemu su to oni drugačiji i zašto se po automatizmu kategorizuju?
I zašto su onda oči uvijek uprte u njih? Zašto ih zovu hendikepiranima? Je li iko razmislio koliko to grozno zvuči?
Nemojte dozvoliti ni sebi, ni ljudima oko sebe, a posebno svojoj voljenoj i savršenoj djeci da pokažu prstom u ovakve osobe.
Ono što možemo je prevesti ih preko ceste, povući na stranu ako ide automobil na njih, pomoći podići kolica na trotoar, uzvratiti osmijeh i pružiti ruku. Prihvatiti, razumjeti, potapšati i biti naručje u kojem odmaraju trepavice. Ne dozvoljavajmo nasilje nad njima. Ni fizičko, ni verbalno, ni psihičko. Svako od navedenih ima nemjerljive posljedice. Uključimo ih u svoje živote kao što uključimo i bilo koga drugog. Zaposlimo ih. Omogućimo im napredak.
Podržimo liječenje, ako im je potrebno. Prozovimo državu za lakše prilaze za kolica, za veće podsticaje, za više ljudi posvećenih radu i ulaganju u njih. Možda neki od nas ne mogu ništa napraviti povodom toga, ali isto tako, neki od nas bogami i mogu. Omer i Nihad su samo po jedan školski primjer negativnog i pozitivnog utjecaja okoline. Ima ih x i y. Zato, neka vam nikad ne silazi s uma da je to mogao biti bilo ko od nas i da nemamo apsolutno nikakvu garanciju da već sutra nećemo ovisiti o nečijoj pomoći čak i pri samom odlasku u toalet.
Imajte na umu da je to moglo biti vaše dijete ili da to jednoga dana može biti i vaše dijete. Samo jedan hromozom sve mijenja, a ne vidiš ga golim okom, bolan.
Zamislite da su vaši najmiliji ti koji dolaze istraumatizirani, obilježeni, neshvaćeni, prozvani, s ranama na srcu koje teško ili nikad ne zarastu. Da od vaše oboljele kćerke mahala pravi šprdnju i budalu, a najgore je kad te mahala zabudaleka. Da vašeg sina bez ruke oslovljavaju invalidom, kao da je to jedino što ga određuje i opisuje. Nema ličnosti, ni karaktera, nego je invalid. Da vašu sestru koja ima autizam guraju na rub, ograđuju se i ne prihvataju. Ili možda: da vas lično tjeraju na suze iznova i iznova, da misle da to što ne vidite znači da se ne biste trebali školovati, družiti, putovati, studirati, zaposliti, voljeti ludo i reverzibilno, imati potomke, biti AKTIVAN član društva s jednakim pravom i prilikama kao i bilo koji drugi stanovnik planete nam.
Ljudi, BUDITE LJUDI. Proširite vidike, otvorite srca i ne upirite. Podupirite!
Nemojte dozvoliti ni sebi, ni ljudima oko sebe, a posebno svojoj voljenoj i savršenoj djeci da pokažu prstom u ovakve osobe.
(„Pitanja invaliditeta još uvijek se upućuju na rješavanje u socijalni sektor, a ne u oblast u kojoj se javljaju, što je jedna od elementarnih diskriminacija, odnosno jedan od jasnih vidova segregacije.” Osoba sa invaliditetima na našim prostorima ima preko 270 hiljada. 270 000, ljudi! Da se sjebeš! Premišljala sam se da li da vam serviram priču zasnovanu na činjenicama, brojkama, statistici, ili da pokušam primjerima doprijeti do vaših srca. Srca su mi ipak ciljna skupina, sve što vas interesuje, a ne znate, možete naći online. Ili u svojoj neposrednoj blizini.)
Autorka: Aldina Musić
