Komentator, podjednako dosadan koliko i stanje na terenu, ipak je u jednom trenutku uspio da mi privuče pažnju.
„Upravo je stigla vijest da je Serena Vilijams trudna. Možda je to i kraj jedne velike karijere…“, rekao je on.
Sve od tada, ta rečenica mi se mota po glavi. „Kraj jedne velike karijere.“ Rođenje jednog djeteta. Postanak jedne majke. Tako, navodno, izgleda kraj.
Da li je trudnoća zaista kraj karijere za profesionalne sportistkinje?
Dugo se vjerovalo da je trudnoća problem…
U uglednom časopisu Harper's Bazaar, 1912. je objavljen članak sa pitanjem „da li je atletika opasnost po majčinstvo“. Cijeli vijek kasnije, u člancima, na forumima i Facebook grupama mogu se pronaći savjeti stručnjaka ili iskustva sportski aktivnih žena kojima su ljekari savjetovali da sjednu kući, dignu noge na goblen i ostanu tako dok vodenjak ne pukne.
„Čim se (trudnoća) utvrdi, treba prestati sa fizickim naporima“, jedan je od takvih odgovora na pitanje mlade sportistkinje, napisan od strane izvjesnog ljekara saradnika na jednom forumu iz Srbije.
Ovakvi stavovi nisu neutemeljeni. Povišena temperatura, gubitak svijesti zbog preopterećenja tijela, dehidracija, tupi udarci u predio stomaka… To je samo dio opasnosti koje mogu da ugroze zdravstveno stanje trudnice tokom bavljenja sportom, a samim tim i sudbinu ploda.
I oni su, sasvim prirodno, prvi na pameti svakom brižnom ginekologu. Podjednako prirodno, na njih odmah pomisle i sportistkinje, zbog čega je dugo trudnoća smatrana tačkom na bilo koju ozbiljnu karijeru, jer sa sobom donosi dugotrajno odsustvo sa treninga i takmičenja.
Takvoj percepciji su pomogli i brojni pritisci kojima su sportistkinje bile izlagane od strane menadžera, trenera, sponzora i svih drugih koji bi bili na gubitku ako bi se one povukle sa borilišta. Da je ovakav pristup bio sistematski i prisutan od prvih sportskih koraka, najbolje ilustruju brojne afere sa američkih fakulteta, koji su mlade sportistkinje čak ugovorom uslovljavali na gubitak stipendija ukoliko zatrudne.
…pa se vjerovalo da je nefer prednost…
Paradoksalno, usput su se pojavile teorije o tome da se trudnoća koristi kao – doping!
U periodu “Hladnog rata”, neformalni sukob između dvije najveće svjetske sile umnogome se prenio i na sport. (Svaka sličnost sa današnjim vremenima, u kojima je većina ruskih atletičara suspendovana zbog optužbi za sistemski doping je, kahm, sasvim slučajna) Među brojnim otrovnim strelicama koje su letjele sa jedne na drugu stranu, posebno je bizarna bila teza da su sportistkinje iz Istočne Njemačke namjerno ostajale trudne kako bi postizale bolje rezultate na velikim takmičenjima.
Ovaj fenomen nazvan je “abortusnim dopingom”, jer su, prema tvrdnjama, takmičarke bile vještački oplođavane pred početke turnira, a nakon ili neposredno pred njih bi izvršile abortuse.
Kako je ovu vrstu varanja skoro nemoguće dokazati, nije potvrđen nijedan slučaj, ali je ostala legenda o tome kako je ovako nešto zaista rađeno tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.
Koliko god suludo zvučala, ni ova teorija nije bez osnova. U prvih nekoliko mjeseci trudnoće, ženski organizam prolazi kroz brojne promjene. One uključuju povećanje količine krvi koju pumpa srce, brži prenos kiseonika do mišića, lučenje hormona koji ojačavaju mišiće i čine zglobove fleksibilnijima… i jutarnje mučnine, čisto da ne bude baš sve bajno i krasno.
…a danas je (napokon!) postala sasvim normalna.
Iskustvo američke bacačice diska Arete Tarmond, o kojem je ranije pričala za televiziju NBC, dobar je pokazatelj u kojem pravcu se kreće ženski sport. Kada je Tarmond 1996. bila na kvalifikacijama za Olimpijadu, nijedna učesnica predtakmičenja nije imala dijete, dok je 2012. oko takmičarki kružilo 15-ak klinaca. Iste godine, odbojkašica na pijesku Keri Volš je osvojila olimpijsko zlato u petom mjesecu trudnoće, dok je strelkinja Nur Surjani Taibi iz Malezije bila olimpijka – u osmom mjesecu.
Da je i “obavezni” završetak karijere nakon porođaja odavno zastarjela ideja, potvrđuje jedan skoriji i bliži primjer. Jovana Brakočević, evropska odbojkaška šampionka, u decembru 2015. je na svijet donijela sina, a već u avgustu 2016. u Srbiju srebro sa Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru.
Danas čak postoje tvrdnje da rođenje prvog djeteta sportistkinjama daje još više snage. Dokazi za to, uz Jovanu, su i britanska maratonka Pola Redklif (2007. rodila prvo dijete, nekoliko mjeseci poslije pobijedila na Njujorškom maratonu), belgijska teniserka Kim Klajsters (2008. rodila prvo dijete, 2009. osvojila US Open), irska atletičarka Sonja O’Saliven (1999. prvo dijete, 2000. olimpijsko srebro na 5.000 m), itd.
Iako u 36. godini života i trećem mjesecu trudnoće, i Serena Vilijams je odlučna da dokaže kako u ženskom sportu danas vladaju neka sasvim druga pravila, ma šta mislili forumski i televizijski komentatori.
“Definitivno planiram da se vratim, nisam još završila. Ovo je samo novi dio mog života. Moja beba će biti u publici, navijaće za mene, nadam se, i neće plakati mnogo”, poručila je ona.