Djetinjstvo moje generacije miriše na selo. Na domaći sir, kestenje, smežuranu jabučicu i slasni pekmez iz plitke, a široke tufnaste šerpe. Peć na drva, visoki kreveti i kredenac su dio sjećanja na dom sa zemljanim podom i odlaskom po vodu na izvor, podno kuće. Tu su živjele tri generacije, rođeno je četvoro djece, sa tog brda u svijet su poslana u oskudnim cipelama, da bi se sutra vratila kao opismenjeni ljudi. Moje djetinjstvo nosi damar bakine i djedove kuće, miris lipe i jorgovana pod prozorom, i vinove loze sa najljepšim hladom, ukus reske vode iz planinskog potoka i svega domaćeg, zdravog, najboljeg.
To su okusi osamdesetih godina prošlog vijeka, kad je još uvijek igra sa seoskim psima i mačkama bila veća zabava od virtuelnih junaka, a čupanje krpelja i trijebljenje tekutova dio folklora srećnog odrastanja dječijih glava zabijenih u travu i kokošinjac. Danas, em se svako ko je mogao dokopao grada, em se internet i u selo uselio, pa gledanje kako se muze krava više nije ni do koljena kraljici Elzi od Arendela. Danas, sela umiru, princeza prikovanih za androide koje stočno blago nikad ni vidjele nisu je sve više, a koliko je krava u svemu tome, vidi se iz priloženog.
Seljačka buna je odavno utihnula, a ta je borba, sve je očitije, na izdisaju. Pa dobro, civilizacija se razvija, raste, napreduje, i to je, prosto kao pasulj – nekad, u doba moje prabake je bio onako na suvo, danas više dođe kao meso sa grahom. Mijenjaju se vremena, mijenjaju se okusi. Ipak, za one Don Kihote života žuljevitih ruku, kad poraniš u cik zore, a liježeš okupan suncem i znojem sa motike, onih sve rjeđih čuvara zdravog zalogaja, došla su neka poprilično gadna vremena. Trendovi se uselili u sve pore društva, a moda vuče svoje – ako ćeš da pripadaš, sljeduje ti takvo i takvo ruho. A naš seljak, ne intelektualni, već teritorijalni, je danas sve manje u modi.
„U agrarnoj državi, kakva je naša, danas je poljoprivreda, slobodno mogu reći, u nikad težem stanju. Jedna Holandija, ili bilo koja zemlja koje nema toliko potencijala te vrste, uspijeva da dostigne suficit, a mi, uz tolika prirodna bogatstva, stručnjake i radnu snagu poljoprivredu jedva održavamo u životu. U doba kada je hrana u svijetu strateško oružje, mi koji bismo mogli da proizvodimo prirodne, zdrave namirnice, od mliječnih proizvoda, do mesa, suočeni smo sa teškim stanjem, pa čak i gašenjem pojedinih sektora“, priča Stojan Marinković, predsjednik Saveza udruženja poljoprivrednih proizvođača RS.
Elem, uz sve antimodne trendove, ovdašnjeg seljaka od prvog dana februara žulja i SSP. Moderno, evropski. Adaptirani (što je više literarni zanos, nego stvarno stanje) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između BiH i Evropske unije (EU) stupio je na snagu i tako dodatno polomio ruke i noge našim izmrcvarenim poljoprivrednicima. I sam pojam poljoprivreda je kod nas već poodavno poprilično spao na, eto, taj dašak nostalgije kad su oni poput moje gorepomenute babe okopavali baštu i isključivo živjeli od svojih deset prstiju i volje svevišnje sile da li će posijano pomilovati lijepo vrijeme ili spaliti kakva suša, odnosno podaviti poplava. Danas, ne gledamo u nebo, već u EU, a Boga mi, nakon crvenog tepiha za SPP i u prvog komšiju, zapadnog. Evropa se tako benigno ispriječila između bh. poljoprivrednika i one nek’ komšiji crkne krava.
U međuvremenu, iz resornog ministarstva RS navode da je, nažalost, stvorena negativna medijska slika i opšta percepcija „propasti“ sektora poljoprivrede u tom entitetu od 1.februara, što, tvrde, nije tačno. Aleksandar Macanović, portparol Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS, kaže da se samo radi o tome da je „kazaljka vraćena četiri godine unazad“ u vrijeme prije nego što je Hrvatska primljena u EU, jer je riječ o „adaptaciji SSP“, koja treba da uzme u obzir pristupanje Hrvatske EU.
„Dakle, domaća poljoprivreda neće propasti, kao što nije propala ni prije četiri godine, niti će propasti za četiri godine. Biće samo pod pritiskom veće konkurencije, ali tu konkurenciju trpe i neke druge grane proizvodnje. RS će im iz budžeta pomoći koliko može, a nešto veću pomoć trebalo bi da ostvare iz fondova EU u pretpristupnom periodu“, pojašnjava on.
Čini se da ratari u klin, nadležni u ploču! Mi laici, slušajući i čitajući naokolo o SPP, shvatamo da je naš prosječni seljak obrao zelen bostan! Bolne su informacije o gušenju domaće proizvodnje usljed povećanog uvoza, smanjenju zaposlenosti i povećanje spoljnotrgovinskog deficita, a tek o višemilionskim gubicima. Ipak, nadležni poručuju da evropska utrka za bh. poljoprivrednike nije izgubljena, jer, kako navode, ona je šansa za domaće proizvođače da se orijentišu na proizvodnju kvalitetnog, domaćeg, zdravog proizvoda, a ne da proizvode podjednako loš proizvod kao onaj koji nam dolazi iz EU, jer ga nikad neće napraviti tako jeftinog i nikad mu neće biti konkurentni.
„Naši poljoprivrednici ne treba puno da brinu, ali nemaju razloga ni za slavlje. Njima se otvara jedno veliko tržište od 500 miliona stanovnika i to treba da im bude motiv, a na razlog za kuknjavu. Treba da više rade i da se udružuju i da ponude Evropi, a i kod nas, ono što je danas najviše na cijeni, a to je zdrava hrana“, ističe Macanović.
Naiđoh i na podatak da SPP omogućava povećanje izvoznih kvota za mnoge proizvode, ali da domaći poljoprivrednici ističu da neće moći izdržati konkurenciju, jer ne dobijaju podsicaje koliko bi trebalo, kao njihove radišne kolege u EU. Pa da, mi se sa EU poredimo kad su norme u pitanju, a kad treba istresti iz državne u ratarsku kesu, tu naš evropski put polako, ali istrajno prelazi u kaljužu. A ona se teško obrađuje, pa glad i skapavanje, ma koliko ti kopao, ne gine.
Ipak, nadležni ističu da se podsticaji ne mogu vezati sa SSP, već da su pomoć RS za razvoj poljoprivredne proizvodnje, a ne “infuzija” na kojoj poljoprivreda treba da živi. To su, ističe on, sredstva koja se daju iz republičkog budžeta, to su narodne pare koje svi poreski obveznici izdvajaju da daju poljoprivredi, da se razvije.
„Mnoge druge grane privrede kod nas nemaju podsticaje, a i oni se suočavaju sa evropskom i svjetskom konkurencijom. Pravilnik o uslovima i načinima ostvarivanja podsticaja u poljoprivrednoj proizvodnji za 2017. je u fazi izrade, uz aktivno učešće svih udruženja poljoprivrednika. Osnovni cilj Pravilnika je da se podsticaji rasporede pravedno i ravnomjerno, da budu zastupljene sve proizvodnje, od animalne do biljne“, navodi Macanović.
Proizvođači, pak, ističu da se njihov glas skoro nikad ne uzima u obzir, ma koliko glasan bio. Mada, da nije sve tako crno, kako kod nas zna biti i najčešće jeste, govori i poruka pojedinih proizvođača da SPP ne mijenja ništa, jer je u BiH i dosad, kako kažu, uvoz bio nekontrolisan. Znači, naše je da samo nastavimo po svom, bez kontrole, a kome je suđeno da propadne isto mu se piše bio bliže, a dalje od evropskog sna.
“Naši farmeri se bore, sektor mljekarstva je prvi na udaru. Mi ne možemo biti konkurentni u, recimo, proizvodnji automobila ili kompjutera, ali ako iko može, mi možemo proizvoditi jabuke, šljive, od paprika do mahuna, meso, mlijeko…”, govori Marinković.
Za nadati se, jer sela smo skoro sahranili, više ni za lijeka ne možeš naći nekoga da bi tamo da živi i radi, a one njegove rijetke mještane žive u zemlju zakopovamo. Ali, sve za Evropu, gdje nas čekaju samo med i mlijeko. Dok mi tamo stignemo, oni nam, može biti, poteći neće imati gdje, ni od koga. Al, neka, važno je biti dio velike, srećne porodice. A ti, poljoprivredniče, lipši u evropskom snu. I bh. javi.
