Kako si?
Staneš li da provjeriš?
Pitam tebe koja nisi stigla ovih dana da radiš na sebi, nisi otkrila šta te opušta, nisi ovo vrijeme iskoristila da postaneš bolji čovjek.
Uvijek me to zanimalo – bolji čovjek od kojeg čovjeka i ko to izmjeri?
Vidim te kako opet trčiš neke trke, čak i u policijskim satima, roniš u kadi.
Samo nek je neko takmičenje.
Da ti pokažeš drugima koliko ti možeš da po(d)neseš.
Bravo, bravo. Samo naprijed.
Čujem te kad pričaš kako kraće dišeš.
Ne plačeš ti, ne zato što ne želiš, nego ženo nemaš kad.
Ima jedna bolna istina: ne možeš ti biti najbolja u svemu što si zamislila.
De jedno odaberi. Šta god da je to.
U ostalim stvarima budi dobra.
Onoliko koliko ti ostane vremena i snage. U toj jednoj sijaj, jer ti treba to blještavilo. U ostalim se drži prosjeka.
Prosjek je odmor.
Jebla ga ti, sjedi da popričamo. Pobijedila si.
Još onomad kad si stigla prva, a oni svi ostali iza tebe da se zabave, odmorili, najeli se pa nastavili.
Nisu ni skontali da te nema. Pobijedila si i onaj put kad si ostala na nogama. I
čak i ono jednom kad si pala i sva se rasula. I tad si pobijedila.
Kako ne kontaš da te više ne zadovoljava kad te neko drugi pohvali, kad ti sebe rastavljaš i sastavljaš i uvijek neki dio zafali.
Kako nisi skontala, srećo moja, da ti sama sebi ne daš medalju, jer ti sebi nikako da budeš baš najbolja.
Kako si? Tebi je najteže, m?
Jeste, dragosti. Ali sa tobom samom.
