Tatjana Tanja Vojtehovski rođena je 07. maja 1970. godine u Novom Sadu. Završila je muzičku školu, a osim toga gimnaziju i Filozofski fakultet. Karijeru kao voditeljka započela je kao “djevojka koja najavljuje i odjavljuje program” da bi ubrzo svoj novinarski put pronašla u dokumentaristici. Njena voditeljska karijera uvijek je bila usko povezana sa stvarnim svijetom i ljudima, trudila se da ispriča neobične priče običnih ljudi. Nakon emisije “Trenutak istine”, koja je emitovana na PINK televiziji, napravila je manju pauzu u svojoj karijeri. Sada je ponovo tu sa nama u emisiji “Život priča”, a koju možete pratiti na Prvoj srpskoj televiziji.
Sa Tatjanom smo razgovarali o njenim televizijskim počecima, otkud baš dokumentaristika i o tome koliko je teško biti žena u novinarskom poslu. Pitali smo je i kako vidi sebe i svoju karijeru sada, dvadeset godina poslije te da li je kćerka Tijana podržava.
Bili ste djevojka koja najavljuje i odjavljuje program – čak ste izjavili da vas je jedno vrijeme pratila majka, a kasnije i ona odustala. Kako je onda, zaista, počela Tatjana Vojtehovski? Koji je bio ključni trenutak i šta Vas je usmjerilo u pravcu dokumentarnih emisija?
Ne znam da li mogu da definišem momenat, trenutak koji je vodio na tu stranu. Sa ove distance kad pogledam, to je bio verovatno prvi momenat kada sam kročila na televiziju, kada su mi javili da sam primljena na audiciji i kada sam počela da dolazim na te moje prve smene; kada sam osetila tu TV atmosferu, namirisala studio, montaže, stvaranje od ideje do gotovog materijala. Sve zajedno, to je nešto što u sebi sadrži tu radost stvaranja, koja mene i danas nakon 26 godina TV rada stvarno drži istim intenzitetom. Jeste malo čudno, možda to nije prava reč, možda neuobičajno, da neko ko je mlad novinar zagazi odmah u dokumentaristiku. Obično mlada TV lica koja tek treba da se iskristališu kao novinari naginju intervjuima sa poznatim ljudima, jer to dovodi do parazitske popularnosti – ako se slikam sa poznatom osobom i ja ću biti poznat, jer taj indeks prepoznatljivosti često je motiv kod mladog sveta koji se okreće televiziji. Meni to nije bio đir. Nisam imala ideju o poznatosti kao takvoj koja je negde neminovnost TV stvaralaštva, bar za nas koji smo sa ove strane kamere. Kada se nas nekoliko izdvojilo svojim idejama i razmišljanjima na tadašnjem NS plus programu, dobili smo šansu da izađemo pred urednike sa idejama za emisije. Moja je odmah bez dvoumljena bila – neobične sudbine običnih ljudi. Tako je nastala moja prva dokumentarna emisija koja se zvala “I to je život.”
Jeste li Vi bili “gluva žaba” na putu da postanete novinarka?
Jesam. Baš mi je drago da ste ovako pitanje formulisali – “gluva žaba”. Stava sam da je baš gluva žaba jedan od uslova da čovek ostvari sebe. Jedan od načina da slobodno odustanemo od onog što mislimo da smo, a kako bismo mogli da postanemo ono što možemo postati. To je važno. Jer to je nalaženje sebe i življenje života po sopstvenoj meri, a ne po meri okoline.
Šta Vaš život priča? Kako ste podnosili prijetnje, naročito proteklih nekoliko godina od kada “ulazite” u sve teže i opasnije priče? Kačavenda, Aleksa, Helena?
Negde je čak neverovatno da sam iako sam javna ličnost, uspela da sačuvam svoj život od javnosti. O mom ličnom životu, bez obzira na intervjue koje sam dala i na to što delove svoje intime otkidam i delim na Twiteru sa ljudima koji me prate zato što me poštuju ili zato što me ne podnose (mada ove druge nikad neću razumeti zašto me prate), o mom životu se zna izuzetno malo. To su neke sporadične mrvice, vezane za porodicu ili moje partnere u tom trenutku no sve je to mlaka voda naspram mog celog života i događanja u njemu. Ja jednostavno nemam potrebu da podelim sebe do kraja, što ne znači da zameram onima koji to rade ili da možda jednog dana neću to isto u sebi osetiti. Malobrojni koji to znaju, kažu da je priča filmska ili novinarski zanimljiva u najmanju ruku. I ja negde znam da jeste. Kao što znam i da bi neki delovi mog života naišli na minimalno nevericu.
Kako se podnose pretnje? Podnošenje je baš dobra reč za takvo šta. Sa Kačavendom mi tek predstoji suđenje, jer Bože moj, na koncu svega – ja sam tužena.
Da možete vratiti vrijeme, da li biste uradili sve isto? 2,5 marke plate na javnom servisu i malo dijete? Kako? Šta Vas je tjeralo naprijed?
Ja živim sa dubokim uverenjem da prošlost ne postoji i da postoji samo naš doživljaj prošlosti. Mi nismo sazdani od onog što se dogodilo, već od našeg doživljaja onog što se dogodilo. Tako da je to kursor koji mene rukovodi spram prošlosti. Pokušavam da kažem da ja u stvari ne znam da li bih uradila sve isto, jer verujem da prošlosti nema. Ja sam bila još u osnovnoj školi kada sam mojoj drugarici rekla da ću ja biti novinarka. Jeste, zarađivala sam 2,5 marke na javnom servisu, imala malo dete. Toliko sam volela novinarstvo i televiziju da sam praktično plaćala da radim, a novac sam dodatno zarađivala kao konobarica u kafiću. Kad mi se posreći radila sam za šankom. Kada se svega toga setim, fakat ne znam kako sam preživela sve to uz pomoć majke i sestre koje su takođe brojale po nekoliko maraka mesečno za vreme sankcija, praznih rafova i svih ostalih “benefita” koje su donosile sankcije. Ili – ničim izazvane sankcije, kako je glasila ta floskula u tadašnjim medijima. Napred me je teralo to što sam novinarstvo osećala kao moj životni poziv svakom svojom ćelijom. Znam da to zvuči možda i patetično no tako je bilo.
Kod nas ljudi vole reći da ako vam prijete i pokušavaju sabotirati da radite dobro – jesu li vas mnogobrojne suspenzije oblikovale? Zasmetali ste, jeste li ikad pomislili da odustanete?
Ja sam i suspendovana i nagrađivana, i otpuštana i zvana, i poštovana i osporavana, i pljuvana i hvaljena, i voljena i zasuta čistom mržnjom. Sve sam. I sve to nema veze sa mnom, nego sa onima od kojih to dolazi. Nisam pomišljala da odustanem. Ako se to desi, to svakako neće biti zbog nekog drugog već zbog nečega u meni samoj.
Je li teže raditi to što radite jer ste žena? Da li bi nekom vašem kolegi bilo lakše?
Ako pođemo od toga da određena pravila važe jednako i za žene i za muškarce, npr. – i žene i muškarci moraju da stanu na crveno svetlo, plaćaju račune itd., shvatamo da se osim razlike u fizičkoj snazi žene i muškarci ne razlikuju u svom bivstvovanju. Kome je lakše? Onome ko ima bolje sposobnosti za određeni posao.
No ipak, mi i dalje živimo u muškom svetu, gde su žene neretko manje plaćene za iste poslove koje obavljaju i muškarci i gde žene obavezno pitaju na intervjuima za posao – imate li nameru da ostanete u drugom stanju, dok ne znam za slučaj da je neki muškarac pitan da li imate nameru da pravite decu, u kontekstu intervjua za posao.
Počev od prozaičnih stvari – on ako ima više žena je frajer, ona ako ima isto toliko partnera je kurva. Za nju, ako je razvedena, postoji termin raspuštenica – jer bože moj, raspuštena (od morala valjda), a ne znam da li je iko za muškarca rekao raspuštenik. Za nju postoji gospođa ili gospođica, da odmah znamo da li je udata dok za muškarce taj termin, koji određuje njegovo bračno stanje, ne postoji.
Dakle – mi živimo u muškom svetu te stoga postoji sklonost da se pomisli – ona je uspela uprkos tome što je žena. Bez obzira na sve, ja ne volim tu odrednicu. Ako sam uspela, nisam zbog toga zato što sam žena ili uprkos tome što sam žena. Laskam sebi da sam uspela zbog rada, truda, inteligencije, obrazovanja, energije, talenta, upornosti.
Kako Tijana gleda na Vašu karijeru?
Evo upravo sam joj naglas pročitala ovo pitanje i kaže: “Ja tvrdim da sam ja najponosnija na tebe od svih ikada, da sam jako mnogo od tebe naučila i da ću da učim od tebe dok sam živa i da ću ceo život da težim da budem makar upola uspešna kao ti. Mislim da si neverovatna i da ja ne poznajem nikoga kao što si ti. I omiljeni deo dana mi je, pošto radimo u istoj branši, kada me neko pita da li si ti moja mama i onda ja kažem – da! I onda stojim između pola sata i 12 godina kako te ljudi hvale i obožavaju. I takođe mi je najomiljenije to što komšija u trafici gde obe kupujemo misli da sam ja ti pa mu se ja uredno zahvaljujem na komplimentima za emisiju. – Evo, to je Tijana upravo izgovorila (i btw ja nešto od ovog prvi put čujem u ovoj formi!)
U kakvom ste odnosu s kćerkom? Razgovarate li o svemu što se Vama dešava?
Mislim da se odnos vidi iz prethodnog odgovora, koji ste eto dobili i od nje, mada ona ne pristaje baš da govori za medije kao moja ćerka. Da – razgovaramo stvarno o svemu i to je jedno od najvećih blaga koje imam u životu.
Ima li ozbiljnog, dokumentarnog novinarstva danas u Srbiji?
Ima. Ima i emisija i print novinara i online novinara koji su dobri i kvalitetni.
Vidite li sebe kao zvijezdu?
Ja najiskrenije ni ne znam baš najbolje šta to tačno znači biti zvezda. Meni je to odmah asocijacija na holivudske zvezde koje ne mogu da odu u prodavnicu bez gungule i kojima paparaci čuče ispred kuće, kopaju po đubretu da vide šta su bacili, koji su željni da popiju dobru kafu sami u nekoj bašti kafića bez da ih iko uznemirava i sve je to skoščano sa velikom lovom, privatnim avionima i svim propratnim insignijama. Osim što nisam ni ne vidim se u tim kontekstima. Ja svake subote idem na pijacu bez šminke. Toliko o zvezdama.
Šta još može Tatjana, a da nije uradila do sada? Ostajete li u “Život priča” ?
Ostajem za sada. Ja negde osećam da mogu sve osim da napravim špagu! Mada…
Odakle crpite snagu i hrabrost za dalje?
Iz sebe same. Iz načina mog života, iz meditacije, EFT i NLP tehnika koje primenjujem na sebi. Sve što crpim, crpim isključivo iz sebe. Nisu mi potrebni drugi ljudi da se na njih “prikačim”. Naučila sam sama da napunim baterije. Tako sam i drugima cela ja, a ne polu osoba koja traga za drugom polovinom. Ako ću da tragam, tragaću za nekim takođe celim.
Kako dalje kad svi govore da treba odustati? Može li se pronaći sklad između vlastitih želja i tuđih očekivanja?
Gluva žaba je ključ svega, a pogotovo tih situacija. Zaboravite tuđa očekivanja. Niko nema prava da očekuje bilo šta od mene niti ja imam prava da očekujem nešto od nekog. Pa nisam ja sletela na ovu planetu da ispunjavam nečija očekivanja. Kad nemate očekivanja, nema ni razočarenja. Imajte nadanja. I sama reč je mekša od očekivanja.
Jednom prilikom ste rekli da je razlika između uspješnih ili neuspješnih u tome da prvi znaju tačno šta hoće, ali ne znaju kako će to ostvariti – smatrate li sebe uspješnom u onom što radite? Kako je, Tatjana Vojtehovski, postala to što jeste ako nije imala plan?
E baš tako. Stvar je u tome da tačno znate šta hoćete. Sa naglaskom na – tačno. I nije potreban plan kako ćete to da ostvarite. Samo je potrebno da znate tačno šta hoćete. Plan će doći sam po sebi. Uopšte nije nužno da ga imate, vidite ili odmah napravite.
Ne bih o idolima, više o podršci – ko Vam je bio najveća podrška svih ovih godina?
Znam da je očekivan odgovor, no kako ja ne hajem za tuđa očekivanja evo ga – porodica.
Volite li sebe i svoj život? Jeste li postigli sve što ste htjeli?
Jako lepo pitanje. Da, volim i sebe i svoj život. Svaki dan. Nisam to odmah znala. Naučila sam vremenom. Bilo je perioda kad nisam volela ni sebe ni svoj život. Sada volim. Svaki dan, pa sigurno godinama unazad. Volim ga jer sam svako jutro i svako veče zahvalna na onome što imam. Zahvalna sam što imam gde da legnem, čime da se pokrijem, što imam nešto hrane u frižideru, što mogu da ustanem bez tuđe pomoći, što ne pijem lekove, što vidim i čujem, što mogu da hodam i dišem, što čujem aplauz na utakmici, vidim grad, sunce, što imam bar petora vrata na koja u pola noći mogu da zakucam i da znam da će mi otvoriti, što se dnevno smejem sigurno 30 puta naglas, što imam moju porodicu, prijatelje… Dugačak je spisak svega na čemu sam zahvalna. Naučila sam da nađem mir u sebi bez obzira ne sve što se oko mene dešava. I to nema cenu.
I za kraj, vjerujete li da je nešto nemoguće?
Kako je i neverovanje oblik verovanja, reći ću vam ovako – verujem da je sve moguće. Baš sve. Pa i da ja napravim špagu.