Sjećaš se ono jednom kad si mislila da je kraj svijeta i da nećeš preživjeti?

Godine terapije.
Decenije ljubavi mojih ljudi.
35 godina života.

A ja i dalje u uglovima očiju osjećam taj strah. Siđe mi u jagodice prstiju. Ponekad uđe u prostoriju prije mene.

Nerijetko sam ostavljala da me ne bi ostavili. Primjenjivo na sve odnose.

Prečesto sam davala više nego što sam imala, misleći da je tako teže nekog ostaviti.

Tereti.
Teret.
Teretno.
Teretnjak jedan od straha kojim niko ne upravlja.

Nema magične formule. Važno je obrnuti uloge.

Upravljati strahom.

Razgovorima o njemu ga smanjivati na onu mjeru koja ponekad stane u rub oka pa siđe sa suzama.

Okruživanjem osobama kojima nije teško da povremeno ponove da su tu i da te vole i da te ne daju nikom.

Prepoznati kad iz tebe progovara strah star 20+ godina, a kad ti, gospođetina od 35. Malo si starija od njega, malecka, moraš biti mudrija.

I nježno sa samom sobom. Bez krivljenja. Ni kičme, ni to malo živaca što ti je ostalo. Ne traži od sebe da te sve prođe. Nešto ipak nikad ne prođe.

Pričaj sa sobom kao što pričaš s najboljim prijateljima. E, baš tako.

Samo nemoj da ostaviš samu sebe na milost i nemilost strahu koji dolazi iz lošeg ponašanja drugih ljudi.

Samo sebe imaš. A kad se manje bojiš, lakše te i ljepše imaju i oni koji te vole.

I da ti kažem još nešto, malo tiše: Šta je najgore što može da se desi? Da odu od tebe?

Sjećaš se ono jednom kad si mislila da je kraj svijeta i da nećeš preživjeti? A vidi te sad.

Neće još kraj svijeta, tek si počela.
Najbolje godine tek dolaze.
Za tebe. Ne za strahove.