Ipak, bila je to prelijepa slika. Možda je imao pomalo smiješan izraz lica, ali sam ipak mislila da je to slika sa kojom bi trebao biti zadovoljan.
Pitam se da li je ovo nezadovoljstvo fotografijama posljedica toga što muškarci imaju visoko mišljenje o sopstvenoj privlačnosti.
Dakle, slika koja je u suprotnosti sa tim mora biti samo “loša slika”. Ili to samo znači da nisu baš toliko zainteresovani za to kako stvarno izgledaju?
Po mom iskustvu, većina žena – čak i onih koje su izuzetno lijepe – ima listu stvari u vezi sa svojim izgledom za koje misle da treba da poprave kako bi bile privlačnije.
Pretpostavljam da je to barem djelimično zato što su cijelog života bombardovane idealizovanim slikama ženske ljepote i proizvodima za koje ih ubjeđuju da će im pomoći da to postignu.
Ono što mnogi ne znaju je da je za većinu muškaraca starijih od 30 godina ličnost žene važnija od njenog izgleda. Privlačnost za njega je u tome kako se osjeća kada je sa njom i da li mu se ona zaista sviđa.
Zapravo, kada je nevjerovatno lijepa, on će se možda osjećati ugroženo ili se brinuti da je ona predobra za njega.
Muškarci su takođe na meti manipulativnog marketinga, ali mislim da nisu toliko zabrinuti za svoj izgled kao žene. Žene imaju tendenciju da potcijene svoju privlačnost, dok muškarci misle da izgledaju bolje nego što jesu.
U svakom slučaju, malo fotografija pokazuje našu pravu suštinu; zato je fotografisanje dobrih portreta mnogo teže nego što izgleda. Istina je da niko od nas nema jasnu predstavu o tome kako izgledamo drugim ljudima jer svako ima svoj komplet filtera, preferencija i ideala koji oblikuju ono što vide.
Dakle, osim ako nismo toliko srećni da stvarno izgledamo kao što ideal privlačnosti nalaže, ako sretnemo nekoga ko misli da izgledamo dobro, najbolje je da budemo srećni zbog toga i ne dovodimo u pitanje njihovu procjenu.
Ionako poslije nekog vremena neće primjetiti kako izgledamo – zbog čega nije mudro započinjati vezu zasnovanu samo na fizičkoj privlačnosti – i najveći će utisak na njih ostaviti ono kako se osjećaju u našem društvu.
Sviđa mi se kada kažu da postajemo zreli onda kada ono što mislimo da jesmo – fizički i emocionalno – prilično dobro odgovara tome kako nas drugi ljudi vide. To znači da vidimo sebe u punoj perspektivi.
Tada znamo da smo “jedinstveni, ali ne i posebni” i da ne vrijedimo više ili manje od bilo koga drugog. To je opušteno stanje uma koje pokušavam da zadržim, pogotovo kada se suočim sa dva unutrašnja demona koji mi stalno govore koliko sam prelijepa ili preružna.
Trudim se da ih ignorišem i da ostanem u stvarnom svijetu samoprihvatanja, da stojim čvrsto na zemlji bez potrebe da se dokazujem drugim ljudima i da se plašim njihovog mišljenja o meni.
To je lijepo mjesto za biti.
