Da bi tvoje “volim te” imalo noge i ruke, mozak i srce, treba mnogo i iskrenosti, surove i sirove, gledanja u oči i kroz suze, treba snage da se preskoče linije manjeg otpora.
Da bi se stvarno voljelo, treba herca da se do kraja bude ono što u tom trenutku jesi, i mrak i svjetlo, i dobar i loš, i snažan i ranjiv, i zbunjen i pomalo blesav.
Da bi to stvarno bila ljubav, treba joj mnogo povjerenja. Armiranog. Hidro i termo izolovanog. Ako i najmanja laž pronađe pukotinicu i zavuče se kao karijes u naizgled savršen zub, boljeće.
Da bi ljubav rasla, treba riječi i tišina, treba snova i mora, slanog, treba dodira i spajanja, treba prihvatanja i odricanja, treba mnogo treniranja ega i prethodno na(m)učenih uvjerenja.
Da bi to stvarno bila ljubav treba znati rasti u dvoje. Bez takmičenja. Svako svojom brzinom. Uz povremena ostajanja iza, radi čuvanja leđa ljubavi. Uz povremena preuzimanja prednosti, radi uzimanja vazduha.
Ljubav voli hrabrost. A raste u ranjivosti.
Ljubav, ljubavi, o ljubavi.
Za tebe, ljubavi.
