Ništa ne može učiniti da prestanem misliti na tebe – ni moji hobiji, ni moji omiljeni filmovi, ni pjesme, ni ljubimci, a ni druga osoba.
Počinjem tražiti načine kako da te zaboravim. Želim da moja potreba za tobom ispari kao da nikada nije postojala.
Počinjem da radim stvari koje smo radili zajedno kako bih se uvjerila da mogu sama, ali umjesto toga, čaj od kamilice i predstava “Labudovo jezero” koju smo obožavali samo mi zadaju bol i mučenje.
Osjećam se prazno i beznadežno znajući da moj izvor sreće nije više moj. Kako da ostavim sve iza sebe, da se ponašam kao da se nikada nismo sreli, da uživam u sitnicama i da nastavim sa svojim životom?
Ne mogu.
Želim da te ponovo vidim.
Želim da te zagrlim i osjetim toplinu tvog tijela.
Trebaš mi.
Zato, ako se ikada sretnemo u gužvi, na prometnoj ulici, iskreno ću ti se osmjehnuti i reći da od dana kada smo završili do sada, sve o čemu razmišljam je kako da budem srećna bez tebe i da nikada ni jednom – nisam uspjela.
