Draga Jelena,
Napali su me mravi. Mali crveni mravi.
Čim septembar na izdisaju nervozno počne da mi dahće za vratom, ja počenem da sabiram – šta sam htela, a jesam i šta sam htela, a nisam.
Danas sam mnogo uzdisala.
Kad kažem mnogo mislim baš baš mnogo.
Razmišljam nešto i ne mogu da vjerujem koliko toga mi nismo uradili zajedno..
Nismo nikad ležali sa tvojom glavom naslonjenom na moj stomak i pričali o svemu.
Ležiš sada
Na njegovim grudima,
Skupljaš mu riječi u košare,
Brojiš poljupce na ramenu.
Negdje između ljubavne i smrtne postelje, zamišljala sam tvoje tijelo koje me liječi.
Kako misliš, ne postoji moja druga polovina?
Lijepo. Ne postoji.
Nekada davno jedna draga osoba mi je rekla da u meni postoji nešto tamno.
Neka tuga koja ne može da se izreče, ali koja se osjeća, koja je prisutna i protiv koje on ne može da se bori.
Vodi me u Kanadu.
Na Ostrvo Princ Edvard.
Vrati me u detinjstvo koje nismo podelili.
Dođe tako period kad ti status nije dovoljan da ispoljiš svaki svoj osjećaj i misao, pa posegneš za bajatom olovkom i ukradenim komadićem papira iz dječije sobe.
