Sjetila sam te se prije neki dan, ali to i nije toliko iznenađujuće.
Imao je ruke kao grane koje su se uvijale oko mog tela i uma, savitljive, lažljive, nepostojane, pomalo očajne. Lepe.
Ruke koje su govorile, dok mi je nešto objašnjavao nemirnim pokretima.
Samo me čvrsto drži za ruku.
Deset ruku jači lanac pravi od dvije.
Samo me stegni i ne puštaj.
Ma, s tim čovjekom nema greške.
Nikome posle nisam pripadala.
A tako sam silno želela bolje.
I pozvao je. Jednog dana, sasvim običnog.
I danas kada je sretnem,
još uvek je ono nasmejano dete
koje sam voleo.
Prepadoh se kako sam te i ovdje, među ovim rečenicama izgubio.
A, tu si mi nekako najsigurnija i najčešća bila.
Decembar je.
Napadalo je dovoljno snega da se radujem kako se samo četvorogodišnje dete može radovati toj zimskoj čaroliji.
Kroz tunele čekanja prolazim
I ostavljam svu strast koja pregori
Dok se svijeća topi
I varnice iz kamina put za vani traže.
