Pomalo daleku, pomalo izbledelu, kao stare novine…
Možda smo sami krivci što sopstvenu sreću tražimo čitajući tuđe.
Ja vam opisujem svoju, najveću, onu koja ide, dolazi i uzburkava rijeke u očima.
Nedostaješ
Svakog dana sve više i više
Da mi pružiš ruke, obećaš cijeli svijet i jedan veliki dvorac
Pa čak i da prekrišiš obećanje, ne bih se ljutila.
Promrmljam molitvu
i zamišljam te u ovim godinama,
vječiti četrdesetosmogodišnjaku…
Ispod srca imam modricu.
Kada su tvoje ruke dotakle tuđu kosu,
naprsli su kosmosi pod mojim rebrima.
Jednom sam te pogledala u oči
i bio je to najljepši pokušaj samoubistva
u povijesti poezije
i pogled za rubriku.
Sve sam uspjela odbolovati.
Gužvam stihije života kroz papire,
prebacam iz džepa u džep,
dodajem šarenilo crnim bojama,
oplakujem noći s najdražima
kako bih se danju držala damski,
dostojna lika na koji sličim.
Nemam odgovore na sva pitanja.
Ipak, želim da vjerujem da dječiju znatiželju dobrim dijelom mogu zadovoljiti.
Čekala sam te u svim gradovima koje sam vidjela.
Guši li i tebe tu negdje?
Iskačeš li iz svojih šina, a ono nešto kao bumerang se vraća i eto te tu si gdje si?
