Možda ću nekada, nekada
davno,
Kada sjeda me kosa prekrije
stvarno,
Možda ću nekada u tihoj noći,
Čuti tvoj šapat i vidjeti oči.
Možda će vrijeme trenutno stati,
Možda ga umor pri tome prati,
A možda i ono zaželi jako,
Da prošlost svoju zagrli žarko.
Možda i skupa sjednemo tada,
I vratimo priču tih prošlih dana,
A možda me samo dotakne
malo,
A meni je dosta, meni je pravo.
Duša mi tada neće da pati,
Jer imam nešto, čim vrijedi stati,
Ta davna jutra vremena moga,
Mnogo su jaka, ne stide se bola.
