Neki dan sam kod jednog Facebook prijatelja pročitala sljedeće:
Rasbarušena i suha kosa? Kokosovo ulje.
Nemate kremu za brijanje? Kokosovo ulje.
Suha koža? Kokosovo ulje.
Smetnje sa probavom? Kokosovo ulje.
Dijeta? Kokosovo ulje.
Zdrava hrana? Kokosovo ulje.
Zaštita od sunca? Kokosovo ulje.
Smetnje u braku? Kokosovo ulje.
Vara vas momak/djevojka? Kokosovo ulje.
Trebate kredit? Kokosovo ulje.
Bio je to znak da se zaista moram posvetiti tekstu kojem sam malo prije no što sam pročitala ovaj post već dala naslov (ovaj koji vidite). Bio je to kao onaj znak pored puta. Jer, zaista jesam u to vrijeme intenzivno razmišljala o tom kokosovom ulju i za šta je sve ono dobro. Što bi se reklo – i sama nedavno postadoh žrtva reklame. Al neka, ne žalim.
O famoznom ulju od kokosa mislim da danas nema čovjeka koji nije čuo. Baš kako FB prijatelj kaže, dobro je za sve. Eto kakvi smo ti mi ljudi, kad prerastemo ljekovita svojstva rasola, surutke, čuvarkuće, makadamije, argana ili aloje vere unezvjereno tražimo nešto novo, nešto ljekovito, nešto što će da nas riješi svakog estetskog i sličnog zla. Nešto što možeš i da namažeš na hljeb i na njemu ispečeš jaje, a vala i da istovremeno podmladiš kosu i riješiš se zanoktica. I neka.
To je, prosto, u ljudskoj prirodi – da vjeruje u neko čudo, neko čudotvorno dejstvo, pa ako to nije baba s kašikama ili Milan Tarot onda nek je bar neka biljka koja je i juče bila tu, samo je čekala da dođe na red. Svoj red u ljudskom poretku dobrih odluka i dobrih stvari kojim ćemo pričiniti svako dobro vlastitom postojanju.
Tako i ulje od kokosa; u posljednje vrijeme nam je potrebnije od vazduha i hljeba, prvi je zagađen, drugi goji. Kokosovo ulje ima samo dobre strane – mažeš njime sve živo, sve će ti se preporoditi i procvjetaćeš. Nema toga što jedan prsohvat ulja od kokosa riješiti neće. I neka.
Kupila sam ga i ja, što da ne?! Očekujem uskoro da imam vidno manje od postojećih 38 godina i da mi kosa prestane biti tanka. I da više nemam milion sitnih ožiljaka po cijelom tijelu, već da imam kožu bebe. Pa da, i dijete ću mazati, ljeto i jeste, a pročitala sam da je kokosovo ulje bolje od svakog sredstva koje inače koristim kao zaštitu od sunca. Mama? Mama je već odvadila u kutijicu da ima za pete, ruke i laktove. Odvadiću i drugima koji žele.
Jel u redu da budem pokondireni klon, još samo jedan konzument u nizu, još jedan pokusni kunić, još jedna osoba od glave do pete namazana kokosovim uljem? Jeste, ako mi se ćefne i ako imam vremena i strpljenja da na sebi testiram još jedan spasonosan produkt savremnog doba. Ne bih da vrijeđam, al ovo ulje od kokosa ti je kao sveta knjiga, samo maži i uz, doduše, koju molitvu makar sebi u bradu ima da vaskrsneš u potpuno novo, aman mitsko biće, vanvremenske ljepote i zdravlja. I neka.
I neka isključivo i samo zbog toga što za koju marku nije loše ubijediti sebe da doživljavaš neku renesansu. Da su ti kosa i koža ljepše, da ti crijeva bolje rade, a zubi ti ponovo skoro mliječni. Al svaka sveta knjiga, pa i ova koja propisuje ulje od kokosa za sve i svašta, treba valjda da podmaže i dušu. I da spriječi da se smrtno razočaraš, da se osjetiš izdano. I prevareno. I klonirano.
A koliko tog ulja od kokosa ide za na dušu?
E, tu ti ja shvatim da je to ulje od kokosa samo još jedan od pokušaja u nizu da sebe sačuvamo od onoga što je neminovno – da se mijenjamo, da postajemo stariji, da to ne treba da znači da smo ružniji ili gluplji, da želimo da zajebemo vrijeme i da želimo da umremo bez ijedne bore, sa grivom na glavi i podmazanim unutrašnjim organima, da bježimo od toga da se mijenja sve oko nas, ali i mnogo toga u nama.
I da možemo da podmazujemo mnogo toga vanka, al’ džaba sve ako nismo njegovali ono najvažnije – ono što jedino ne možemo namazati kokosovim uljem i jedino koje ga i ne treba.
Sebe, negdje unutra, negdje u nekoj dubini koja je zapravo tu na površini, samo smo zaboravili na tu sebe, na onu kojoj ne treba neki egzotični orah koji će izgladiti nabore i zategnuti otromboljeno.
Jer, šta si ako iznutra nemaš neku boru, neku neravninu i neki ožiljak? Šta si ako si sve to oduvijek mazao ne znam čime samo da bude što manje vidljivo? Šta si ako si spolja besprijekoran, a negdje tamo unutra samog sebe truo, pokvaren ili neadekvatno njegovan ili liječen?
Čovjek bez onog dijela sebe koji se ne vidi kad te neko presretne na ulici ili u liftu, koji ne obnavlja i ne liječi nijedna aronija ili ćurokot, je uzalud potrošio novac na sve te pomade, jer uzalud ne znam čime mažeš spolja, ako ne obnavljaš kako treba iznutra.
A ja, nastavljam li da koristim ulje od kokosa? Nastavljam, al istovremeno stavljam neke nevidljive ljekovite obloge, volim, radujem se i ne trudim se baš previše da ne ostarim, spolja. Šta mogu, kad mi je važnije da mi je duša mlada. I čista, sa borama i ožiljcima.
