Znate na koga mislim – onaj koji vam je prvi pao na pamet dok ovo čitate, onaj koji zauzima to isto malo mjesto u pozadini vašeg uma. To je osoba na koju s vremena na vrijeme mislite kao na udarac u stomak, ona za koju sebi dozvoljavate da je se prisjetite u malim bolnim naletima koji vas tjeraju da se trgnete.
Možda su još uvijek u vašem životu, još uvijek u vašem telefonu, još uvijek profil koji ukucate kasno uveče poslije nekoliko čaša vina i gledate samo malo predugo. Možda njihov broj nije bio u vašem telefonu mjesecima, ali ne mora da bude, jer ga još uvijek znate napamet.
Možda ih uopšte više nema, nikog koga možete da dodirnete ili da se smijete ili čak da vičete sa svim stvarima koje želite da ste rekli. Možda su potpuno nestali, ali ih i dalje ne možete pustiti.
Ipak, zapamtite da na to ne možete uticati. Zapamtite da možete kontrolisati samo svoju polovinu jednačine i da nije vaš posao da odlučujete kada će neko drugi doći i otići iz vašeg života. Ne možete nikoga prisiliti da ostane, ili da ostane zaljubljen, ili čak da vam ostane prijatelj.
Zapamtite da će uvijek biti vrijedno čekati osobu koja želi da se vrati, da će osjećaj ste voljeni biti hiljadu puta bolji od držanja nekoga kao taoca. Ako još uvijek pružate ruku, još uvijek ih hvatate za ruku, i dalje se hvatate za posljednje komadiće onoga što ste imali – znajte da to samo odlaže vaš bol i oduzima vam dostojanstvo. Nikada se nemojte zadovoljiti sažaljenjem.
Dakle, učinite prvi korak, pa i drugi. Radite stvari koje izgledaju kao da kidate flaster da biste mogli da počnete da donosite odluke, umjesto da čekate da vidite šta će oni izabrati da urade. Pošaljite tu posljednju poruku koju ste odlagali, jer ne želite da priznate da je stvarno, zaista gotovo.
Recite im šta treba da kažete, ne ostavite ništa nerečeno, riješite stvari koje nećete moći povratiti. Obrišite njihov broj, njihovo ime na svom fidu, njihove stare poruke koje ste čuvali i čitali kad god se osjećate jako, stvarno loše.
Očistite se od njih i odlučite da to radite aktivno, prepustite sebi posljednju riječ tako što ćete imati prvu.
Zamolite svoje prijatelje, na najljepši mogući način, da vam pomognu da ih zaboravite. Recite im da ne želite više da pričate o ovoj osobi i da vas prekinu ako opet krenete. Zapamtite da je ono što poričete gotovo sigurno svima ostalima očigledno, pa neka budu ogledalo u koje ne želite da gledate.
Kada postajete očajni, kada posežete za telefonom, kada po stoti put vodite isti razgovor o tome šta je značio vaš posljednji razgovor, uvjerite se da postoji neko da vas zaustavi. Neka svi znaju da želite da vas zaustave i da želite da budete čisti.
Započnite ovu godinu sa izgradnjom, sa svim stvarim na koje ćete se fokusirati i u koje ćete uložiti energiju, tako da ne ostane prostora za osobu koju treba da pustite. Upamtite da možete da budete patiti samo ako imate vremena za to i da postoji hiljadu stvari koje biste mogli da radite tokom večeri, a ne “raspravljati o slanju još jedne poruke zbog koje ćete požaliti”.
Neka ovo bude godina puštanja tako što ćete je učiniti godinom u kojoj uživate u stvarima, godinom u kojoj pravite prostor za stvari koje to zaslužuju, i godinom u kojoj se sjećate koliko ste vremena izgubili u prošloj.
Pustite ih sjećajući se da će doći neko drugi. Još jedna ljubav, još jedan projekat, još jedna strast, još jedna noć na krovu gdje pijemo vino i zasmijavamo jedno drugo. Postojaće još stvari koje će vas izjedati – a možda čak i ne bude osoba.
Zapamtite da ovo neće ostati zauvijek kao velika stvar koja vas izjeda, i da ovo može biti godina kada ćete pronaći nešto mnogo, mnogo bolje, ako za to napravite mjesta.
I zapamtite da kada neko ode, on je kao potopljeno sidro, bez obzira koliko želite da ga vidite drugačije. Nemojte provesti još godinu dana sa njihovom težinom vezanom za gležanj, jer ima previše divnih stvari koje možete vidjeti iznad vode.
