“Propasti”, “osušiti se”, “zapustiti se”- su nešto sasvim različito od toga da li si smršala ili si se ugojila. Nije ok nikome meriti dužinu izrastka, broj na vagi, obim struka…
Jedino ako si šnajder, ali i onda meri i ćuti.
Ne meri se sreća i samopouzdanje izgledom. “Savršeno” izgledati ne znači i “savršeno” se osećati… Osećaj je jedno, izgled nešto drugo. A i šta je uopšte “savršeno”?
Nedavno sam kupila haljinu. Zelena. Obožavam zelenu boju. Videla sam oči, kosu, grudi koje mi ističe. Prodavačica je prišla da me zakopča i reče mi: “Lepo ti stoji, može i steznik ispod…” Nekada bi me to verovatno izbacilo iz takta, pomislila bih: Bože, koliko sam debela, skinula bih haljinu, upropastila bi mi dan. Rekoh joj da ne nosim steznik, ali da haljinu uzimam. Bilo joj je neprijatno…
I htela sam da bude. I onda se pitam, šta je sa onom devojkom/ ženom koja ne vidi ono lepo na sebi i još čuje takve stvari. Koja ne kupi haljinu i danima se izgladnjuje zbog reči “steznik”…
Da li su ljudi uopšte svesni težine svojih izgovorenih reči… Bespotrebno izgovorenih, a možda teško shvaćenih… Samopouzdanje se teško gradi, a tako lako ruši. Mnogi ga nikad ne steknu i ceo život se bore sa sobom.
I sa onima koji svoju frustraciju leče na drugima. Tako bi rekla i nekoj tinejdžerki koja kupuje haljinu za maturu.
Bolje je koristiti mozak, a steznik po izboru. Samo bez preporučivanja drugima. Bez stezanja drugih.
I te kako bih imala šta da stegnem, ali ne steže mi se. Dosta mi je stega na duši kojih se oslobađam, ne treba mi još i stega na stomaku.
Ne stežite se, ne kalupite se, ne stišavajte se i volite svoj odraz u ogledalu. Ne stežite sebe i ne prosipajte svoj jed na druge. Oko nas su ljudi koji možda ne vole ono što vide u ogledalu ili im se možda to što vide ne sviđa…
Razmislimo pre nego što lupimo neku glupost i nekome ne učinimo to što vidi još gorim. I za kompliment se bira kada, kako i kome se udeljuje… A kamoli steznik…
I uvek kada vidim nekog kako sebe ispitvački posmatra u ogledalu, a majka, drugarica i ostali posmatrači ćute, što se vrlo često dešava, kažem: “Baš ti lepo stoji…”, iako me niko ništa nije pitao. Nekome ta rečenica možda odzvanja u glavi ceo život.
Sve se manje udeljuju komplimenti, a sve više vidimo “ružno”. Ali nema ništa ružno, postoji samo gorčina u nama, često umesto da zaronimo u nju i izborimo se sa njom biramo da je prospemo na drugog.
Nosimo steznik ako nam se nosi, jedimo nazor da bi se ugojili, ne izlazimo iz kuće ako imamo izrastak, hvalimo se kako godinama nismo pojeli kolač, birajmo za sebe- a druge ostavimo na miru. I nisam iskompleksirana, da debela sam i eto ne plače mi se i ne gladuje mi se zbog toga. Vidim sebe, a ja sam puno više od konfekcijskog broja. Ne dotiču me VIŠE komentari kojekakvih budaletina, ali ima onih koje će dotaći, a pogotovo onih najmlađih i najnesigurnijih.
Boksuj se sa svojim demonima, a mene pusti da živim i nosim haljinu bez steznika i glupih komentara. Kada li će neko izmisliti steznik za nekulturu, nevaspitanje i frustracije? Ali ipak mislim da će se takve stvari zauvek slobodno “prelivati”.
I ostavimo po strani nas koji smo svesni svog odraza u ogledalu, šta je sa onima koji se još uvek vide tuđim očima i svoje samopouzdanje grade na tuđim rečima, e njih mi je najžalije.
I zbog njih bi mnogi isfrustrirani dušebrižnici trebalo da stave steznik na jezik. A do tada uživajmo u sebi, svom životu, bavimo se sobom, ne budimo oni koji kod sebe ne vide kolac, a kod drugog vide iglu. Pre nego što drugom preporučimo dijetu, hijaluron, farbanje- proverimo šta to nama fali u životu, pa nam je lakše da prosipamo jed na tuđi. Gde smo se to “zapustili” i “opustili”…
Šta nas žulja ili nam se preliva, kada nam je lakše da se bavimo drugima nego sobom.
I da, da sam došla nekim slučajem pretučena, u modricama, njih ne bi primetila verovatno. To se ne komentariše, to se ignoriše. To su “lične” stvari, to nije njen problem, šta se to nje tiče… Ne bi mi rekla da potražim pomoć. Ne bi mi tada dala dijagnozu, kao što je dala u vidu “steznika”… To se nje ne tiče.
Ono što je problem čitavog društva se ignoriše i svodi na problem pojedinca, ali se zato od onoga što je pravo pojedinca pravi cirkus i pravi “mera” i standard. Problem je ako imamo koji kilogram viška ili manjka, male grudi, izrastak, celulit, bore, to je problem svih, ali ako nas neko lema kao vola u kupusu to je naš lični problem. I šta ima neko tu da se meša…
Znam, reći će neko kakve veze imaju nasilje i izgled jedno sa drugim- nemaju nikakve. Ali je žalosno što dajemo sebi za pravo da komentarišemo nebitne stvari kao što je izgled, što kalupimo ljude, a svako ima pravo da izgleda kako želi, a ono što se direktno ili indirektno tiče svih nas, ostaje po strani- kao nešto što ne treba komentarisati.
A ja bih volela da pričamo o nasilju otvoreno, da to ne bude tabu. Da ne živimo u društvu gde je društveno prihvatljivo pričati o tuđem izgledu, a gde je normalno ignorisati i sramota pričati o nasilju… Da nam takvo ponašanje ne bude mera…
Da nam nečiji izrastak ne bude bitniji od nečije masnice… I da nam takvo ponašanje ne bude- “normalno”…
Preuzeto sa: (20+) Ivana Panić – Posts | Facebook